Kakvi su to ljudi koji izvršavaju smrtnu kaznu? Dželati nisu sadisti ni psihopate. Alen Ault kaže da su to ljudi koji imaju savjest. Smrtna kazna i njima stvara veliki bol, mada o tome ne govore često.

Ault nikada nikome nije dao smrtonosnu injekciju. Dok je on radio, u Džordžiji se egzekutiralo električnom stolicom. Po profesiji psiholog, Ault je od 1992. do 1995. u Džordžiji bio zadužen za pritvore i zatvore. Tokom ovog perioda on je nadgledao pet pogubljenja. To ga je toliko traumatizovalo da je dao otkaz. Za DW on objašnjava kako je postao protivnik smrtne kazne. Evo priče, iz njegovog pera:

Državni tužuilac i ja vozili smo se iz Atlante, nekih 40 milja do Džeksona. Sreli smo se sa svjedocima i jeli u sali stražara. Bilo je dosta nervoznog smijeha. Porodica žrtve je čekala na drugom kraju hodnika. Kada sam čuo smijeh, otišao sam do porodice žrtve i rekao im da smijeh potiče od nervoze jer ti ljudi nikada nisu vidjeli pogubljenje.

Kasnije smo bili u komori za egzekucije, državni tužilac i ja smo bili u sobi direktno iza električne stolice, vidjeli je kroz prozor. Svjedoke smo mogli da vidimo kroz drugi prozor. Razgovarao sam sa osuđenikom na smrt, on je sjedio u susjednoj ćeliji, pored sobe u kojoj sam bio. Ja sam ranije već bio tamo i razgovarao sa njim. Upoznao sam ga.

Državni tužilac je imao tri telefona: jedan koji je povezan sa Vrhovnim sudom, jedan sa kancelarijom guvernera i jedan sa odborom za uslovni otpust. Razgovarao je sa svima njima i rekao da neće biti odlaganja.

U devet sati – ili u vrijeme koje stoji na smrtnoj presudi – dao sam znak stražaru koji je stajao u komori i pitao osuđenika da li želi da kaže posljednje riječi. Koliko se sjećam, zatvorenik je rekao: „Bože, molim te, oprosti mi.“

Električar je stajao iza mene, ali lica okrenutog ka aparatu na zidu. Kada sam rekao: „Vrijeme je, Brede", on je, ni ne pogledavši osuđenika, jednostavno okrenuo prekidač.

Ono što smo vidjeli kada je puštena struja je stvarno snažno trzanje tijela. Pet ili šest sekundi kasnije se opustio.

U tom trenutku sam shvatio da sam ubio čovjeka. To je stvarna osoba koju srećemo. Čovjek, koga sam upoznao. Čovjek vodi razgovore sa njim, lične razgovore. Ovo nije neki anonimni koncept.

Sva obrazloženja koja sam do tada koristio, da dođem do ove tačke, prosto su nestala. To me je lično i psihički izuzetno pogodilo. Tako sam počeo istraživanje, pokušavao da nađem opravdanje s kojim bih mogao da živim. I saznao sam da ne postoje vjerodostojne studije koje kažu da smrtna kazna djeluje kao sredstvo odvraćanja od zločina i kriminala.

Onda sam saznao činjenice: na primjer, da su pogubljenja veoma skupa. Ako tvrdite da nekoga ubijate, jer je to jeftinije od zatvora – to uopšte nije istina. Razgovarao sam sa mnogim porodicama žrtava koje nisu mogle da se nose sa gubitkom člana porodice, kao što su to prethodno mislili.

Bio sam na još četiri pogubljenja. Ne sjećam se imena, ali i dalje vidim njihova lica. Mislim da sam podsvjesno izbrisao njihova imena iz sjećanja.

Shvatio sam da sam organizovao psihološku pomoć za sve one koji su imali veze sa tim, samo ne za sebe i tužioca. Državni tužilac je prestao da ide sa mnom na egzekucije i sa tom temom se suočio tako što se strogo odnosio prema kriminalu i bio kandidat za guvernera. On je došao sa svojim portparolom i razgovarao s medijima pred zatvorskom kapijom, prije nego što smo ušli unutra. Ja to nisam uradio. Nisam htio takav cirkus.

Poslije toga sam funkcionisao, dok sam još radio na tom mjestu. Ali morao sam da se borim emotivno van posla, kao i na poslu. Iako sam psiholog, tražio sam pomoć od drugog psihologa u kojeg sam imao povjerenja. Prvo mi je to malo pomoglo. Ali, jedina stvar koja mi je zaista pomogla je da pronađem drugi posao i da sve to ostavim iza sebe.

Konačno sam shvatio da je ono što sam radio osveta društva, a ja sam bio osvetnik. To je jedino pravo ime. Čuo sam izreku: „Ko se sveti, neka iskopa dva groba.“ I našao sam sebe, psihološki gledano, u drugom grobu.

Čovjek o čijem pogubljenju priča Alen Ault je Kristofer Burger. 17-godišnji vojnik je 1977. osuđen na smrt zbog silovanja i ubistva taksiste i ratnog druga Rodžera Hanikata. Pogubljen je 1993. godine. Burger je imao 33 godine kada je umro.

I dalje dozvoljeni sedativ

No u brojnim saveznim državama u SAD kao da ne postoje dileme o smrtnoj kazni pa ni o načinu na koje se izvršavaju. Da li je pogubljeni Klejton Loket imao jake bolove dok je umirao, prije oko godinu dana u Oklahomi? Niko to ne zna, tako bar stoji u zvaničnim dokumentima. Ali, činjenica je: njegova egzekucija nije tekla po planu.

Oklahoma koristi tri lijeka za pogubljenja smrtonosnom injekcijom: Midazolam oduzima svijest, vekuronium parališe tijelo i kalijum hlorid zaustavlja srce. Izvršenje smrtne kazne smrtonosnom injekcijom treba da traje deset minuta, po planu.

Egzekucija Klejtona Loketa je trajala 43. minuta. Svjedoci kažu da se osuđeni ubica koprcao iako je bio privezan za krevet, da je ispuštao zvuke nakon što mu je ušprican smrtonosni koktel. Mnogi protivnici smrtne kazne kažu da je za to odgovoran midazolam. Oklahoma i ostale države koriste taj sedativ, koji se inače koristi pri operacijama, jer kompanije iz Evrope iz etičkih razloga ne žele više da im prodaju natrijum tiopental. Do nedavno je to bio najviše koršćeni sedativ za pogubljenja.

Nakon egzekucije Loketa, advokati četiri osuđenika na smrt su se borili pred sudom da se egzekucije obustave, jer smrtonosni koktel sa midazolamom izaziva „jake bolove, nepotrebnu patnju i dugotrajno umiranje“.

Dok su sudije Vrhovnog suda SAD raspravljale o tome da li da prihvate taj predmet, jedan od osuđenika je pogubljen, uz korišćenje midazolama. Nakon što je dobio smrtonosnu injekciju, seksualni prestupnik i ubica Čarls Vorner je rekao: „Telo mi je u plamenu.“ Umro je 18 minuta kasnije.

Vrhovni sud je u ponedjeljak (29.6.2015.) saopštio da vlasti američkih država mogu da nastave da koriste midazolam u egzekucijama.