Deutsche Welle: EU diskutuje o tome kako da se napravi napredak u izbjegličkom pitanju. Takođe se razmišljanja o mogućnosti povratka izbjeglica u Libiju. Kako to procjenjujete?

Martin Kobler: Naravno da imam potpuno razumijevanje za Evropljane da žele da ograniče dolazak izbjeglica iz i preko Libije. Ali, u ovom trenutku njihov povratak u Libiju nije praktično rješenje. Ovdje se događaju nehumane stvari. Tu rade krijumčari ljudima, bilježe se zločini priotiv čovječnosti. Sve to naravno mora da bude spriječeno. Ali, tu su i međunarodni standardi, mora da se poštuje Ženevska Konvencija o izbjeglicama. Zbog toga se ne može ljude vratiti u Libiju u izbjegličke kampove u kojima vladaju užasni uslovi. I vjerujem da to svi isto vide.

Da li biste mogli da opišete uslove u kampovima?

Ne smijete to sebi predstaviti kao kampove u Jordanu, koji su napravljeni od šatora UNHCR-a. U Libiji su kampovi prenatrpani ljudima, tako da često moraju da spavaju jedni preko drugih, neki čak i stojeći. Oko deset odsto muškaraca je neuhranjeno. Tu još dolaze kožne bolesti i bezobzirnost države. Događaju se silovanja, tuku ih a čak i ubijaju, tako da u ovo bezakonje i nebrigu ne možete da vratite izbjeglice. To je u potpunosti neprihvatljivo.

Ponavljam: razumijem da Evropljani, a među njima i Nijemci, žele da ograniče dolazak izbjeglica, ali ne možete ih vratiti nazad u kampove u kojima se izgladnjuju, gdje ih maltretiraju i siluju. A činjenica je da se ni EU a ni njemački ambasador u Libiji do sada nisu izjasnili o teškoj situaciji u Libiji.

Šta bi se moralo uraditi da bi se izbjeglice moglo vratiti u Libiju?

Rješenje je u tom da se izgrade državne strukture. A kada Libija ponovo postane jedna zemlja, prihvatljiva pravna država u kojoj se u kampovima garantuje poštovanje ljudskih prava, onda se može s vladom pregovarati, onoliko koliko je moguće, da  se ti ljudi tamo vrate.

Kako bi se moglo spriječiti da ljudi iz Libije uopšte krenu na put ka Evropi?

Mora da se oformi obalska straža. Mora da se poboljša humanitarna situacija u kampovima. Treće je, da se poveća broj onih koji bi doborovoljno da se vrate u svoju domovinu. Prošle godine smo 3.000 ljudi vratili u njihove domovine. Četvrti element je taj da se poboljša situacija u zemljama porijekla, jer ti ljudi ne napuštaju bez razloga svoje zemlje i usuđuju se na tako dalek put. Najčešće su ili politički progonjeni ili su u pitanju ekonomski razlozi. Ako Evropljani zajedno sa zemljama iz kojih izbjeglice dolaze i sa samim izbjeglicama poboljšaju situaciju, manje ljudi će se odlučivati na to da ide iz svoje zemlje.

Libija važi za krizni region. Koliko će potrajati dok se situacija u Libiji ne poboljša?

Neću da prognoziram. Situacija je nešto stabilnija. Ovdje smo započeli politički proces ali nema efektivnih državniih struktura. I ne može se prognozirati koliko će još potrajati dok se zemlja ponovo ne ujedini. Libija je rijetko u svojoj istoriji imala jake državne institucije. Zemlja iza sebe ima dvije generacije Gadafi-diktature i teško je to postići preko noći, svjesni su toga i Libijci, a svjesna je toga i međunarodna zajednica. Ali, mi radimo na tome da ova, u stvari bogata zemlja sa najvećim naftnim rezervama u Africi ne zavisi više od pomoći međunarodne zajednice, da ljudi mogu da uživaju u blagostanju koje su zaslužili. 

Martin Kobler je bio njemački ambasador u Egiptu i Iraku. Od novembra 2015. je na mjestu specijalnog izaslanika Misije Ujedinjenih nacija za Libiju (UNSMIL). A o stanju u kampovima u Libiji je UNSMIL nedavno objavio studiju.