Put Angele Merkel na vrh njemačke, ali i svjetske političke scene počeo je više-manje slučajno. 1989. godine, u vrijeme velikih političkih promjena na istoku Europe, Merkel je još uvijek mlada fizičarka iz Istočne Njemačke, zainteresirana za zbivanja u društvu, ali politički ne osobito angažirana. U to vrijeme ona ima kontakte s jednom kršćanskom oporbenom grupom u Istočnom Berlinu i kada ova sa Zapada dobija poklonjeni kompjuter, 34-godišnja Merkel je jedina koja se njime zna služiti. To je vrijeme raspada starih struktura nekadašnjeg DDR-a i nastanka novih, na političkoj sceni se pojavljuju mnoga nova, nepotrošena lica, među njima i Angela Merkel.

Kratko nakon pada komunističke vlasti, Merkel postaje glasnogovornica prvog istočnonjemačkog predsjednika Vlade izabranog na slobodnim izborima, a kratko nakon toga i članica Demokršćanske stranke (CDU) - nakon što se njena oporbena grupa kolektivno priključila demokršćanima.

"Kohlova curica", pomalo neugledna i s "lončastom" frizurom

Strelovit uspon Angele Merkel počinje nakon prvih svenjemačkih parlamentarnih izbora 1990. Upravo trijumfalno na svojoj funkciji potvrđeni kancelar Helmut Kohl izvlači je poput zeca iz čarobnog šešira i iznenađenoj javnosti predstavlja kao prvu ministricu za obitelj i mlade u ujedinjenoj Njemačkoj.

U to vrijeme mnogi s podsmijehom gledaju na mladu, neuglednu znanstvenicu s istoka Njemačke, pomalo sramežljivog nastupa, bez političkog iskustva i političke karizme i s pomalo zastarjelom "lončastom" frizurom. Čini se da ju ni sam Kohl ne uzima previše ozbiljno - on o njoj govori kao o "svojoj curici" u Vladi.

Ta percepcija Angele Merkel u javnosti sasvim će se promijeniti 22. prosinca 1999. godine. U to vrijeme je njemačka Demokršćanska unija (CDU/CSU), a prije svega stara garda njenih lidera, paralizirana dvostrukim šokom: najprije je Helmut Kohl, nakon šenaestogodišnje vladavine izgubio na izborima od socijaldemokrata Gerharda Schrödera, a potom se našao na udaru, kako medija tako i pravosuđa, zbog odbijanja da kaže imena osoba koje su velikim dobrovoljnim prilozima sudjelovale u financiranju stranke.

Na sljedećoj stranici: Obračun s mentorom Kohlom

Obračun "crne udovice" s Kohlom

Merkel kao glavna tajnica Demokršćanske unije piše otvoreno pismo članovima CDU-a u kojem ih poziva da odbace "stare vrijednosti", da se "emancipiraju" i "krenu vlastitim putevima". Bio je to početak njenog nezaustavljivog puta, kako na vrh piramide moći, tako i na vrh ljestvica omiljenosti među građanima.

Kratko nakon pisma, 10. travnja 2000., ona je na kongresu stranke s 95,9 posto glasova izabrana za predsjednicu, a uskoro dobija i novi nadimak: "crna udovica". Razlog: koji god od brojnih muškaraca iz njenog okružja joj se ispriječio na putu, bez obzira radilo se o "starim liscima" poput sadašnjeg ministra financija Wolfganga Schäublea ili o "mladim lavovima" poput Friedricha Merza - vrlo brzo ih je u političkom nadmetanju nadvladala i gurnula na marginu.

Na vrhu

Mnogi i danas mudruju nad odgovorom na pitanje o tajni njenog uspjeha. Za jedne, njena najveća snaga leži u jednostavnosti njenog nastupa i načina govora: obični ljudi se s njom mogu identificirati, vjeruju joj i podržavaju je, što ju za većinu profesionalnih političara od karijere čini nedodirljivom.Drugi smatraju da je tajna uspjeha Angele Merkel u njenoj neopterećenosti ideologijom.

Poučena iskustvom komunizma u Istočnoj Njemačkoj, Merkel u problematičnim situacijama traži nekonvencionalna rješenja, ne sustežući se pritom ni od korištenja retorike i ideja koje dolaze i iz drugih političkih tabora - bilo da se radi o socijaldemokratskom, bilo da je riječ o zelenom.

Bilo kako bilo, danas (10.4.2010.), na desetu godišnjicu preuzimanja vodeće funkcije u Demokršćanskoj stranci te na početku svog drugog kancelarskog mandata, Angela Merkel je moćnija no ikada ranije. Unutar stranke nema nikoga tko bi joj se usudio suprotstaviti, bilo otvoreno, bilo iza leđa. Na njemačkoj političkoj sceni ona je još uvijek na samom vrhu ljestvice najpopularnijih političara, iako sadašnja demokršćansko-liberalna koalicija uživa sve manji ugled. A na međunarodnoj sceni ju poštuje čak i tako samouvjerena osoba kao što je francuski predsjednik Nikolas Sarkozy.

Jedini problem Angele Merkel: sa vrha na koji se popela jedini put koji postoji je onaj koji vodi prema dolje.

Autor: Zoran Arbutina (Die Welt/dpa)

Odg. ur.: Marina Martinović