Koje pouke Srbija može izvući iz njemačke konfrontaciji sa prošlošću, naslov je analize magazina Foreign Policy, koju  prenosi njemački list Rheinischer Merkur. U tekstu, iz kojeg izdvajamo samo mali dio, govori se o tome kako se desetljećima nakon rata Srbija „još uvijek nije suočila s genocidnom politikom režima Slobodana Miloševića" 1990-ih, kao i da „njegovi politički nasljednici slijede velikosrpski projekt, koji se sada zove srpski svijet".

- pročitajte i ovo:  RS kao ratni plijen od kojeg Srbija ne odustaje

U analizi, koja  je fokusirana na rat u BiH , kaže se kako „za razliku od veličanja osuđenih ratnih zločinacau regiji, preživjelima genocida u Republici Srpskoj nije dopušteno ni podizanje spomenika u koncentracionim logorima Trnopolje, Omarska u Prijedoru ili u Višegradu, gdje su počinjeni brojni ratni zločini.

Istovremeno, "Bosanci se ne libe priznati zločine počinjene u njihovo ime, čak ni ako su počinjeni u odbrani zemlje od vojne agresije". Sredinom novembra u Sarajevu je svečano otvoreno novo spomen obilježje većinom srpskim žrtvama koje su 1992. i 1993. godine ubile jedinice Armije BiH i bacile u jamu Kazani. Četrnaest pripadnika ove brigade osuđeno je za ubistva, a 9. novembar je proglašen danom sjećanja na žrtve Kazana.

S druge strane, kako se navodi, nijedna vlada u Srbiji nije poduzela „iskrene korake" prema suočavanju s prošlošću i ratnim zločinima  a time ni pomirenju .

"Šta možemo naučiti od Nijemaca"

U svojoj knjizi „Šta možemo naučiti od Nijemaca" iz 2019., jevrejsko-američka filozofkinja iz Berlina Susan Neiman piše o tome šta druge nacije mogu naučiti iz složenih njemačkih puteva suočavanja s prošlošću. Ona opisuje kako se početno negiranje (holokausta) u Njemačkoj polako pretvorilo u istorijsku svijest o njegovom postojanju. U kontekstu Srbije, Neimann u svojoj knjizi ukazuje da je pred tamošnjim političarima ali i običnim građanima još puno posla kada se radi o suočavanju sa prošlošću.

Mnoge srpske ankete potvrđuju da se genocid u Srebrenici "namjerno negira" i da se "krive sve strane". U analizi se spominje i digitalna arhiva beogradskog Fonda za humanitarno pravo (FHP) pod nazivom "Zona (ne)odgovornosti”, koja prikazuje različite faze službene politike poricanja genocida u Srebrenici od 1995. godine. Kaže se da je za vrijeme premijera Đinđića postignut određeni napredak u suočavanju s prošlošću, ali da je to prestalo nakon njegovog ubistva 2003. godine. „Nacionalistički dio intelektualne elite otvoreno je branio optužene za ratne zločine i bio ključan u širenju narativa da je Haški sud antisrpski.”

- pročitajte i ovo:  Kandić: "Pravda koja nije postignuta"

U julu 2005. godine, zahvaljujući FHP-u, televizija u Srbiji je emitovala snimak iz jula 1995. snimljen u blizini Trnova u BiH, gdje je paravojna jedinica poznata kao "Škorpioni" zarobila šest civila iz Srebrenice, od kojih su nekoliko njih bili maloljetnici. Oni su prvo zlostavljani, a zatim strijeljani. "Unatoč prvobitnoj ozbiljnoj reakciji države, koja je priznala da je zločin počinila policija, vlasti su ubrzo svrstale škorpione u kriminalnu grupu i odvojili ih od Vlade Srbije i njenih redovnih oružanih snaga". Mada je tadašnji predsjednik Srbije Tadić "težio projektu izgradnje povjerenja", taj cilj "nikada nije ostvaren".

 „Sadašnji srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić negira da je u Srebrenici bio genocid, dok njegov režim podržava i sponzorira ratne zločince, čime učvršćuje ideju da priznanje genocida predstavlja prijetnju Srbima i Srbiji", kaže se u analizi. Navodi se i ocjena australijskog profesora i doktora socijalne antropologije bosanskog porijekla Hariza Halilovića koji smatra da se „slavljenjem genocida i njegovom folklorizacijom takav zločin predstavlja kao zlodjelo cijelog naroda, koje ne samo da je počinjeno u ime naroda (Srba), nego i od strane naroda kao cjeline". U tom kontekstu Halilović zaključuje: „A kada su svi krivi, niko nije kriv".

 - pročitajte i ovo:  "Srebrenica je simbol gubljenja ljudskog dostojanstva"

U analizi se navodi i kako je Nijemcima trebalo dugo da prihvate odgovornost za holokaust i nacizam, kao i da su mnogi dosljedno odbijali prihvatiti odgovornost za zlo učinjeno u njihovo ime. Susann Neiman podsjeća u svojoj knjizi da su Nijemci prvih nekoliko desetljeća nakon završetka rata mislili da su najveće žrtve rata i konstatuje da je većina slijedila "neformalni tabu" tadašnjeg kancelara Konrada Adenauera koji je glasio: "Zaboravi i šuti".

No, angažman građanskog društva i njemačke javnosti od kraja 1950-ih do početka 1990-ih, bio je odlučujući faktor koji je uticao da situacija u Njemačkoj polako promijeni. „Dijelom zahvaljujući „onima koji blate svoje gnijezdo" - prije svega umjetnicima, intelektualcima i ostalima koji su neprestano osporavali argumente u korist kolektivne amnezije i zahtijevali priznavanje nepobitnih činjenica, koje su starije generacije odbacivale,  rasprava o nacizmu polako je razdrmala Njemačku", piše u analizi koju  prenosi Rheinischer Merkur a koju je u februaru 2022 objavio magazin Foreign Policy.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu