Dojče vele: Gospođo Aleksijevič, da li Vas Nobelova nagrada i obavezuje?

Svetlana Aleksijevič: To još ne znam, još se nisam uživjela u to stanje. U svakom slučaju, slobodnog vremena nemam. To je veoma tužno jer ja sam samotnjak, neko ko voli da sjedi za stolom i piše. Radije bih u tišini pisala i razmišljala. I ne mogu nikome više ništa da kažem, a da se to odmah ne objavi. Naravno da to nije prijatno.

Tokom Vašeg nastupa na festivalu književnosti u Kelnu -Lit.Cologne, odgovarajući na jedno pitanje, rekli ste: „Ponovo smo u Hladnom ratu“. Da li Vi to, kao osoba koja je mnogo pisala o ratu, osjećate intenzivnije?

Ne. Osjećam to kao neko ko tamo živi u svemu tome, jer Bjelorusija je sa Rusijom povezana kao ni jedna druga zemlja. Mislim da je to jedini preostali prostor koji je pod direktnim uticajem Rusije. Lukašenko je neke stvari uspio da spriječi, recimo razvoj divljeg kapitalizma. Mi imamo neku mješavinu carstva i socijalizma, ali primjećuje se da mržnja, koja se skuplja u pokradenim i prevarenim ljudima, polako sebi traži izlaza. Primjetila sam to još prije deset godina, kada sam pisala knjigu „Vrijeme second hand-a“ i puno putovala po Rusiji. Pitala sam se kuda vodi ta mržnja. Kada sam bila kod prijatelja u Moskvi i pričala o tome, oni su mi rekli da je demokratija proces koji se ne može zaustaviti i da je povratak na staro nerealan. Međutim, ispostavilo se da je to i te kako realno. Nagomilana mržnja spretno je usmjeravana ka spolja. Došlo je do brze militarizacije svijesti i usmjeravanja protiv navodno spoljnog neprijatelja.

Smatrate dakle da je bijes zbog unutrašnjopolitičkih problema - u ovom slučaju u Rusiji - preusmjeren na imaginarnog spoljnog neprijatelja?

Naravno. To je neki oblik preusmjeravanja energija, koje bi na unutrašnjem planu mogle da budu eksplozivne. Toga je bilo oduvijek, to nije izmislio Putin.

Mnogo se priča o Putinu i njegovoj autokratiji, ali ta autokratija ne nastaje u vukuumu, on je trenutno zaista veoma popularan. Kako objasniti taj fenomen u jednom prosvijetljenom društvu?

Objavila sam članak pod naslovom „Kolektivni Putin“ u kojem pišem da se ne radi samo o Putinu. On je prosto akumulirao svjesne i nesvjesne želje društva, koje se osjeća poniženim, pokradenim i prevarenim. Tu se nakupilo energije. I mi, koji smo napravili Perestrojku, pitali smo se: gdje su petro-dolari? Niko nije ni slutio da su otišli za vojsku. Rusija danas ima prilično jaku vojsku, potpuno drugačiju od one za vrijeme Jeljcina. Pitali smo se zašto narod ćuti. Kada sam počela puno do putujem po udaljenim dijelovima Rusije, na primjer u Sibir, shvatila sam zašto ćuti. Narod nije shvatio šta se desilo, nije to tako očekivao. Ljudi nisu htjeli kapitalizam, on nekako nije odgovarao ruskom mentalitetu. I kada je Putin izgovorio sve to – svuda oko nas su neprijatelji, moramo biti jaki, moraju da nas poštuju – svijet je odjednom ponovo bio u redu. I onda su se ponovo sjedinili i jednu veliku naciju.

Vi živite u Bjelorusiji. Vlasti Vas ne vole, pokušavaju da Vas ignorišu i spriječe da se sastajete sa kolegama piscima. Zašto ste ostali tamo?

Pa ja sam se tek vratila, nakon 12 godina boravka u inostranstvu. Tada je Lukašenko tek bio došao na vlast, Vasil Bikau (bjeloruski pisac) i ja smo bili napustili zemlju. Mislili smo da nećemo dugo biti odsutni, da će naš odlazak biti neka vrsta simbolike. Od toga nije bilo ništa. Poslije dužeg odsustva sam shvatila da se to neće skoro završiti. Ja sam književnica, koja želi da živi u svojoj zemlji i koja mora da živi u svojoj zemlji, jer to što pišem sastoji se od atmosfere, od života koji me okružuje, od razgovora sa ljudima, često slučajnih, u prolazu, na ulici, u restoranu, u taksiju, na pijaci. Osim toga, tamo je moja unuka i imam čisto ljudsku potrebu da budem u njenoj blizini.

Ali, moram da priznam da sam se vratila pola godine prije nego što se Putin preobratio. Mislim na onaj trenutak kada je skinuo masku i otvoreno i jasno predstavio svoj program za Rusiju. To je za mnoge bilo poražavajuće. Tek tada smo shvatili da se to pripremalo 20 godina. Mi smo bili naivni, zaneseni, vjerujući da će demokratija doći tek tako, samo zbog toga što smo na ulicama uzvikivali: Sloboda! Sloboda!

Da li Vaša porodica ima iste stavove o demokratiji i životu kao Vi?

Ne bih rekla. Moj otac je do kraja ostao komunista, nije mogao da se odvoji od partijske knjižice. Smatrao je da je Staljin iskvario ideju socijalizma. Majka je slično razmišljala, jer je i sa očeve i sa majčine strane bilo žrtava represije. Ranije, kada sam sa ocem razgovarala o vremenu kada su hapsili njegove prijatelje, pitala bih ga: „Kako si samo mogao to da posmatraš ćutke?“ Danas mu ne bih postavljala takva idiotska pitanja. Kako mi to samo možemo, svi mi danas? Nošen životom, svako nađe neki trik, neko opravdanje, mogućnost da sačuva dijelić svog dostojanstva. To je u ljudskoj prirodi. Totalitarizam, s kojim se suočavamo u raznim oblicima, duboko je ukorenjen u život. Uzmimo na primjer ljude u Bjelorusiji: oni su vidjeli šta se događa na Majdanu u Ukrajini, vidjeli su krvoproliće, zapaljene gume. Naravno da su se uplašili. Svi žele slobodu. Ali, svi žele da im ta ljepota dođe tek tako, da se pojavi odnekuda, da padne s neba. Ali, to se ne događa.

Čime se trenutno bavite?

Previše sam iscrpljena da bih mogla da pišem o ratu. Ne mogu više da gledam to ljudsko ludilo. I ne mogu da shvatim, odakle nekome pravo da ubije drugo ljudsko biće. Jer, i pravedni i nepravedni rat je na kraju samo ubijanje. Mislim da bi u 21. vijeku trebalo da se borimo pomoću ideja. Trebalo bi da pregovaramo, a ne da ubijamo. Ali, mi i dalje ubijamo. To je varvarstvo. Trenutno razmišljam o dvije knjige. Jedna je o ljubavi. Muškarci i žene pričaju o ljubavi, ali istovremeno, opet o tome – ko smo mi. Druga je o životu u starosti. Tehnološki napredak nam je podario još 20-30 godina života i niko ne zna šta sa njima. Ne možemo tek tako da nastavimo da egzistiramo, kao bio-sistem koji je vrijeme snažno obilježilo. Mora se nekako drugačije živjeti, mora se naći smisao. Smisao života ne može biti samo u tome da se na svijet donose djeca, mada su nam to stalno tuvili u glavu. Mora da postoji i neki drugi, duhovni smisao života.