Prve dane marta obilježio je strahovit rast cijena sirove nafte, derivata i gasa na svjetskom tržištu. Rat u Ukrajini je bio u prvoj nedelji i nije moglo biti nikakve pretpostavke koliko će trajati, kako će se odvijati i šta će to značiti za silne količine prirodnog gasa i nafte koji snabdijevaju Evropu.

U jednom trenutku je cijena gasa za april dostigla skoro 4.000 dolara za 1.000 kubika, dok je cijena sirove nafte otišla preko 120 dolara za barel, najviše u posljednjih desetak godina.

Međutim, ubrzo se vidjelo da će gas nastaviti da teče i da Evropljani ne žele da se odreknu četrdesetak odsto gasa, niti četvrtine nafte potrebnih za sopstvenu potrošnju. Od gasa, koji nesmetano teče ka Evropi, Rusija ubira stotine miliona dolara dnevno.

Samim tim i cijene su počele da se smiruju, pa je cijena sirove nafte sišla na oko 100 dolara za barel, dok se cijena gasa smirila na oko 1.200 dolara za 1.000 kubika – iako su članice Organizacije zemalja izvoznica nafte odbili nagovore Džozefa Bajdena i Borisa Džonsona da u ovoj situaciji podignu proizvodnju, čime bi, zbog povećane ponude, i cijene dodatno krenule naniže.

Srbija odnedavno obračunava (zamrznute) cijene goriva na nedeljnom nivou, petkom, pa je tako u četvrtak, prije zvaničnika i nadležnih, predsjednik Vučić saopštio radosne vijesti da će benzin biti jeftiniji za 24 pare, a dizel za 42 pare.

A šta je sa hranom?

Djeluje da je u prvom trenutku cijeli svijet bio fokusiran na stanje sa energentima – što i dalje ostaje važno pitanje. Ipak, sve se više pomalja kao opasnost izuzetan rast cijena i moguće nestašice hrane.

I prije rata u Ukrajini, SAD i Evropa su bilježili inflaciju kakva nije viđena decenijama – 7,9 odsto u SAD, 6,2 odsto u EU, i to prije martovskog skoka cijena energenata. U Srbiji, pak, inflacija se bliži dvocifrenoj vrijednosti – u februaru je iznosila čak 8,8 odsto u odnosu na isti mjesec prošle godine.

Veliki dio skoka inflacije u Srbiji odlazi na izuzetan rast cijena hrane. Prema zvaničnim podacima Ministarstva trgovine, turizma i telekomunikacija, cijene deset osnovnih prehrambenih proizvoda su od januara prošle do februara ove godine porasle za 24 odsto. A sve su prilike da će hrana – na svjetskom nivou – nastaviti da poskupljuje.

Jer, Ukrajina i Rusija drže više od četvrtine svjetske proizvodnje pšenice, a pojedine zemlje, poput Egipta, uvoze gotovo cjelokupnu potrošnju pšenice upravo iz Rusije i Ukrajine – naročito će biti pogođene zemlje Bliskog istoka i Afrike.

Rat je pao u najgore vrijeme po pšenicu, jer sada treba posijati, ili tretirati agrotehničkim mjerama, ukoliko je posijana ozima pšenica, na jesen. Ovo u ratnim uslovima nije izvodljivo, a ne treba trošiti mnogo riječi o logističkom hororu transporta bilo kakve robe iz ratom zahvaćene zemlje.

Sa druge strane, sankcije protiv Rusije i izbacivanje iz međunarodnog bankarskog sistema učinile su da Rusija do kraja 2022. zabrani izvoz više od 200 proizvoda, među kojima su i poljoprivredni.

Uklanjanje 25-30 odsto godišnje proizvodnje pšenice sa tržišta imaće teške posljedice po svjetsko tržište hrane, jer bi ovu količinu trebalo nadomjestiti ili većom proizvodnjom na drugim mjestima, što nije izvodljivo u kratkom roku, ili zamjenom pšenice drugim proizvodima – ne pomaže ni to što su Ukrajina i Rusija ujedno i veliki izvoznici kukuruza.

Vučićeve mjere iz rukava

Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj izašla je sa procjenom da će rezultat rata u Ukrajini biti niži globalni privredni rast za jedan odsto, a da će inflacija – ionako rekordna – dalje porasti za 2,5 procentna poena na svjetskom nivou.

Sa druge strane, Rusija i Bjelorusija (koja je takođe pod sankcijama, i to godinama) su veliki proizvođači različitih vrsta mineralnih đubriva – Rusija je prvi svjetski izvoznik, Bjelorusija šesti, gledano po ukupnoj vrednosti izvoza.

Nestanak dobrog dijela đubriva sa svjetskog tržišta pogađa praktično cijeli svijet – cijene preostalih količina na tržištu će porasti, moguće je da će doći i do nestašica, a posljedično će porasti i cijene svih poljoprivrednih proizvoda koje koriste đubrivo: od kafe u Brazilu, ulja, šećera, pa do mesa i mliječnih proizvoda, jer je đubrivo potrebno i za industrijsko bilje koje se koristi za prehranu stoke.

Dodatno će cijene hrane pogurati i posljedično „zaključavanje“ zemalja za izvoz žitarica, što su preduzele neke velike izvoznice, poput Mađarske, ali i Srbije. Međutim, ovdje se može postaviti pitanje promišljenosti ovakvih mjera, koje, djeluje, mahom donosi lično predsjednik, iako mu to nije posao, i to bez dubljeg promišljanja.

Jer, predsjednik Vučić je u jednom od brojnih obraćanja, intervjua i gostovanja po televizijama iznebuha saopštio – zabranjujemo izvoz pšenice, brašna, ulja i kukuruza. Načelno, ovo je urađeno zato da rezerve, kojih ima, ne bi bile rasprodate u inostranstvo, jer je potražnja ogromna, a sa njom i cijene.

Međutim, postavilo se pitanje ko će proizvođačima nadomjestiti izgubljenu dobit? Da ova mjera nije bila promišljena pokazuje i činjenica da je nekoliko dana kasnije Vučić korigovao najavu, rekavši da će biti dozvoljen „kontrolisan" izvoz u Albaniju i druge zemlje regiona.

Slično je bilo i sa neshvatljivom zabranom točenja goriva u kanistere, da bi predsjedniku nakon nekoliko dana došlo u glavu da poljoprivredni proizvođači ne mogu dovoziti mehanizaciju na desetinama kilometra daleke benzinske pumpe, pa je i ta zabrana korigovana.

Šta poslije izbora?

No, šta će dalje biti? Već nekoliko mjeseci na snazi je odluka Vlade Srbije po kojoj se zamrzavaju cijene određenih prehrambenih namirnica. Takođe, za stanovništvo je faktički već decenijama cijena struje ispod nivoa potrebnih Elektroprivredi Srbije da normalno funkcioniše.

Ovakva „socijalna politika" nametnuta EPS-u će da dovede na kraju do kolapsa preduzeća, kakvo je nastupilo u decembru prošle godine, opet u najgore vrijeme – kada su cijene struje na tržištu bilježile nezapamćene visine.

Država je odlučila da zamrzne i cijene struje za privrednike, privremeno im produžavajući ugovore po staroj cijeni, a početkom marta je zamrzla i cijene gasa, kako privreda ne bi osjetila izuzetan skok tržišnih cijena.

Međutim, sve ovo mora neko da plati, a taj neko su građani. Država se rastegla do maksimuma da slučajno prije izbora građani i privreda ne osjete pravo stanje stvari.

Ona plaća razliku između stvarnosti i „tržišta“ Srbije, što će se dalje očitovati u pojačanom zaduživanju i ukupnom rastu javnog duga, dok, sa druge strane, sopstvenim akcijama pojačava inflatorne pritiske dijeleći po 20.000 dinara penzionerima i po 100 evra mladima, uz najavu da će biti još 100 poslije izbora, ako rezultati na njima budu odgovarajući.

Ovo, u konačnici, znači da će se iz novca građana i privrede, koji pune budžet, izdvajati veći dio za otplatu javnog duga – sredstva koja su mogla biti upotrijebljena za nešto drugo. No, kao i većini političara, i ovoj vlasti je bitno ovdje i sada, a ne šta državu čeka za pet ili deset godina. Te dugove će plaćati neko drugi.

 Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu