Dok vlak Eurocity 88 ulazi na kolodvor u Rosenheimu, 20-ak policajaca brzo navlači rukavice od lateksa. Ovaj dan je u Bavarskoj posebno vruć pa se njemački policajci znoje pod uniformom i zaštitnim prslucima. Ali za njih je ovaj zadatak na kolodvoru postao svakodnevna rutina. Prošloga mjeseca je u Rosenheim stiglo 6.400 izbjeglica, većinom iz Sirije, Eritreje i Sudana. Samo u prvih deset dana augusta registriran je dolazak 2.900 izbjeglica - dvostruko više nego u čitavoj 2010.

Umjesto straha - olakšanje

Policajci ulaze u vlak, u potrazi za ljudima koji su ilegalno prešli austrijsko-njemačku granicu. Traže od putnika da im pokažu osobne dokumente. Pretražuju cijeli vlak - pa i svaki wc. "Vaše isprave, molim", kaže uljudno jedan mladi njemački policijski službenik obraćajući se na engleskom jeziku. Putnici užurbano posežu za svojim torbama. Ali službenici ne kontroliraju sve. Vrlo brzo postaje jasno da su na listi "sumnjivih" prije svega ljudi iz Afrike, s Bliskog istoka i oni s južnjačkim izgledom. Među njima je i jedna skupina muškaraca koja nema osobnih dokumenata. Ne razumiju svi što policija od njih želi. Konačno, jedan iz skupine pita: "Jesmo li već u Njemačkoj?"

"Da", odgovara policajac. Na licima mladih muškaraca se vidi olakšanje. I bez obzira što moraju sići s vlaka i što ih vani čeka neizvjesna budućnost, čini se da su sretni što su stigli do cilja, a njihov cilj je predati zahtjev za azil. Prije nego što su napustili vlak, jedan putnik im je zaželio puno sreće.

Suosjećanje suputnika

Policijski službenici nastavljaju svoju potragu. Prolaze vagon po vagon. Pažljivo pregledavaju putovnice mladih muškaraca i žena. Ali u vlaku je i skupina starijih muškaraca koji su se odlučili započeti novi život u Europi.

"To je tako nepravedno", kaže jedna djevojka u vlaku svojoj prijateljici. "Ali bilo bi puno gore pustiti ih da putuju dalje za München, a da ne znaju kuda ići", odgovara joj policajac koji je čuo njezin komentar. "Ali način na koji se to radi nije ok", odvraća mu ona. Pritom, pak, policajci vrlo mirno i ljubazno vrše kontrolu. Nekoliko metara dalje otkrivaju trojicu muškaraca koji su se sakrili u zahodu. Na hodniku stoji jedna žena, Njemica stara tridesetak godina koja drži svoga sina u zagrljaju i mazi ga po kosi. Ona ne može zadržati suze.

"Mogu li Vam nekako pomoći?", pita je jedan policajac. "Ne, ne", odmahuje ona glavom dok joj se glas guši u plaču. "Mi pomažemo ovim ljudima", uvjerava je on. "Nahranit ćemo ih i nakon što budu registrirani, mogu nastaviti putovati za München i tamo podnijeti zahtjev za azil."

Kada vlak napusti rosenheimski kolodvor, na peronu ostaje 60-ak osoba. Nekoliko metara dalje sjedi jedna starija bavarska dama koja podozrivo promatra zbivanja na kolodvoru njezinog gradića dok jede svoj perec.

Muškarci i žene na peronu strpljivo čekaju da dođu na red. Jedan po jedan dobivaju narukvicu s brojem. Službenici njihove mobitele, novac, opasače i cigarete stavljaju u plastične vrećice s istim brojem.

Iz Nigera, preko Libije i Lampeduse do Njemačke

U redu stoji i Charles koji je sam pobjegao iz Nigera. "Napustio sam svoju zemlju jer u njoj ima puno problema", kaže on. Taj 27-godišnjak je iz svoje zemlje prvo pobjegao u Libiju. "Ali tamo je rat, zato sam morao brzo bježati dalje. Onda sam se otisnuo na put prema Lampedusi", priča. Charles bi rado radio u Njemačkoj - na gradilištu ili kao moler. Na kolodvor stiže novi vlak, no policajac informira svoje kolege da su za taj dan kontrole završene.

Imigiranti s brojevima na ruci ukrcavaju se u veliki policijski autobus koji ih vodi na registraciju u nekadašnju sportsku dvoranu. Tamo ih se, doduše, opskrbljuje hranom i pićem, ali prizori u dvorani pokazuju da izbjeglice ne mogu tako lako pobjeći od života koji su htjeli ostaviti iza sebe. Čitave obitelji leže na gusto poredanim poljskim krevetima pokušavajući se oporaviti od tegobnog puta. Mnogi od njih su već danima u istoj odjeći, pri temperaturama od preko 30 stupnjeva. U dvorani je zagušljivo.

Prije nego što nastave za München, osobe skinute s Eurocityja 88 moraju ostaviti njemačkim vlastima otisak prsta i jednu fotografiju. Prolaze i liječnički pregled u kojemu se provjerava boluju li od neke zaraznih bolesti poput tuberkuloze.

Bez posla i bez slobode

Na jednom poljskom krevetu sjedi i 27-godišnja Rosina. Ona je napustila svoju domovinu Eritreju u nadi da će uspjeti doći do Švedske. "Tamo imam rodbinu", kaže nam i nakon kratkog uzdaha, nastavlja svoju priču: "Nakon studija jednostavno ne možeš naći posao. Nema posla. Ni slobode. Kod nas ne možeš reći ono što misliš".

Njezina sedmogodišnja kćer je još u Eritreji. Dok priča o njoj lice joj obasjava smiješak. "Ako mi Nijemci to dozvole, dovest ću je ovamo", objašnjava dodajući kako je bijeg preko Sredozemnog mora bio preopasan za djevojčicu. Rosina i njezin suprug su se ipak odvažili krenuti na taj put, s još 550 ljudi na brodu i svi su preživjeli, kaže Rosina.

Na koncu se osvrće oko sebe, kao da želi biti sigurna da je nitko neće čuti, i tiho nas pita: "Koliko ću dugo još ovdje morati ostati? Koliko još?" Ali na to pitanje joj doista nitko ne može dati precizan odgovor.

Jer, brzina postupka obrade zahtjeva ovisi i o tome koliko brzo se može naći prevoditelj. "Ponekad potraga traje satima", kaže Rainer Scharf, glasnogovornik rosenheimske policije: "Ovamo dolazi tako puno ljudi!"

Čim se završi registracija izbjeglica, oni dobijaju potvrdu s kojom mogu putovati dalje za München, a službenici će ih idućeg dana dočekati i kontrolirati nove vlakove.