Masovne demonstracije u Parizu bile su impresivne i vrlo dirljive, ali za što se u stvari prosvjedovalo? Znamo protiv čega su prosvjedi bili usmjereni: da su ubistva karikaturista - ili svakog drugog čovjeka - grozna i da se ne smiju dogoditi. Ali koja je poruka upućena svijetu?

Političari će pozdraviti te reakcije jer time mogu opravdati mnoge nove sigurnosne mjere koje nitko neće dovoditi u pitanje. Francuske sigurnosne službe će dobiti mnogo novca. Pretpostavljam da ćemo uskoro vidjeti brojna uhićenja muslimanskih aktivista u Francuskoj. Na političkom polju očekujem da će Francuska doživjeti pomak u desno i razviti se u ne baš tolerantno društvo (posebno što se tiče muslimana).

Bez poštovanja za vjernike

Ja neću pristupiti pokretu "Je Suis Charlie". Zašto? Jer ja, doduše, branim njihovo pravo na crtanje i izricanje svega što žele - ali ti karikaturisti nemaju poštovanja i obzira prema normalnim, poštenim vjernicima koji su se mogli osjećati povrijeđenima zbog brutalno dehumaniziranih slika utemeljitelja svjetskih religija. To nisu bili samo muslimani, nego i kršćani, sikhi i budisti. Neke od tih slika ličile su na karikature kojima su nacisti 30-ih godina prošlog stoljeća predstavljali jevreje.

Ja nisam vjernik. Odgojen sam u katoličkom duhu i deset godina sam na različite načine radio za Katoličku crkvu. Ali sada bih samog sebe opisao kao skeptika, dakle agnostika. Kao dobar liberal branim pravo svakog pojedinca da piše, crta ili pjeva što god želi. Pustite odraslu publiku da odluči želi li vidjeti rezultate toga ili ne. Oni mogu ismijavati političare ili papu koliko god to žele.

Ali kada autori i karikaturisti koriste snagu svoje olovke da bi napali i učinili smiješnim iskreno vjerovanje siromašnih i onih bez lobija u društvu, onda to nije samo bezobrazno, nego i nepravedno. Osim toga, to je provokativno i dovest će do nasilja. To nije moralna osuda. To su činjenice.

Francusku s arapskim svijetom povezuje mračna povijest. Barbarski rat za Alžir 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća i ubojstvo brojnih Arapa u Parizu 1961. - pojedina izvješća govore o više od 200 žrtava - nisu zaboravljeni. Muslimani se još uvijek osjećaju diskriminiranima na poslu i u školama. Sjevernoafrički Arapi u Francuskoj koje sam susreo - i koje još uvijek susrećem - žale se da doživljavaju više rasizma nego drugi Afrikanci. Arapi ostaju na najdubljem dnu društva.

Ali ovdje postoji jedna grozna ironija. Vahabizam, koji je stvorio islamsku spremnost za borbu, potječe iz jedne zemlje koja je važan saveznik Zapada: Saudijske Arabije. Bogati Saudijci, kao što je primjerice bio Osama bin Laden, potječu iz jedne zemlje koja je postala bogata zbog naše potražnje za jeftinom naftom i koja sada financira terorizam usmjeren protiv nas. To je isto kao 70-ih i 80-ih godina, kada je veći dio novca IRA-e (Irske republikanske armije) dolazio iz SAD-a - britanskog saveznika.

Hoće li Francuska skrenuti u desno?

Solidarnost sa žrtvama i općenito s ljudima u Francuskoj bila je vrlo dirljiva. Ali je li dirljiv bio i nacionalistički marš, koji je pokazao snagu Francuske? Hoće li Francuska sada skrenuti u desno i iskoristiti prosvjede za stvaranje manje otvorenog društva?

Ili će se pokret "Je Suis Charlie" otvoriti za sve one kojima su ekstremisti nanijeli patnju? Pri tome mislim na druge zemlje - Mali, Keniju i Nigeriju, da navedem samo tri - koje su u posljednje vrijeme morale daleko više propatiti. Na sjeverozapadu Nigerije prošli je tjedan možda i 2.000 ljudi ubijeno u napadu Boko Harama - organizacije koju potiče ista filozofija i koja koristi iste terorističke taktike. Koliko se o tome izvještavalo?

Urednici bi mogli argumentirati da je Pariz udaljen samo nekoliko sati i da su Francuska i Velika Britanija bliski saveznici koji dijele iste gospodarske i sigurnosne interese. Ali u današnje doba udaljenost više nije tema. Fanatici koji su ubijali u Parizu inspirirani su fanaticima Boko Harama, a istodobno i ovi iz Pariza inspiriraju one iz Boko Harama. Tema nije lokalna. Nestajanje udaljenosti znači da smo svi blizu. "Svaki čovjek je dio kontinenta", kako je to prije 400 godina formulirao John Donne. Svi mi smo "dio čovječanstva". Dakle, gdje je pokret "Je Suis Nigeria"?

Nedavno smo ovdje u Velikoj Britaniji vidjeli brojne ceremonije, knjige i televizijske programe koji su rasvjetljavali britansku ulogu u Prvom svjetskom ratu. Ali ja još uvijek ne vidim pokušaj vlade ili medija da izbijanje Prvog svjetskog rata tematiziraju kao globalnu katastrofu. Ili kao pitanje kako je dogovor koji je postignut poslije tog rata kreirao Drugi svjetski rat. Mi još uvijek prilazimo povijesnim događajima kao nacionalna plemena, a ne kao građani Zemlje.

Tijekom vikenda bili smo svjedoci velikog emocionalnog izražavanja solidarnosti s Francuzima. Ali htio bih primijetiti da se trenutačno planira velika svečanost povodom godišnjice bitke kod Waterlooa - još jedne velike britanske pobjede nad zlim neprijateljem. Koga smo ono tada pobijedili? Ah, da - Francuze.

Richard Dowden je direktor udruge Royal African Society i jedan od najboljih britanskih poznavatelja prilika u Africi. On je novinar i autor knjige "Africa: altered states, ordinary miracles".