"There is no free lunch" tako glasi američka izreka: Uvijek neko plaća ceh. To važi i za jeftino meso koje potrošači u najbogatijim industrijskim zemaljama tako rado konzumiraju.

Nakon što su stotine istočnoeuropskih radnika u njemačkoj klaonici “Westfleisch” u Coesfeldu proglašene pozitivnim nakon testiranja na korona virus jedno je jasno: U aktualnoj krizi su prije svih oni ti koji moraju plaćati jeftino meso – u najgorem slučaju i vlastitim životom.

Doduše menadžment trećeg po veličini preduzeća, koje prerađuje meso u Njemačkoj govori o odgovornosti prema svojim zaposlenim. Ipak njih u klaonicama uopće nema tako mnogo. Jer u stvarnosti cijela branša tamo upošljava samo firme posrednike za koje rade rumunski, bugarski ili poljski radnici.

Niko se ne osjeća odgovornim

"Westfleisch” i druge klaonice rade sve kako bi smanjile troškove. No zvanično one nemaju ništa sa djelomice neljudskim uvjetima u kojima ovdje žive stotine njihovih uposlenika iz inozemstva.

Firme posrednice s druge strane upućuju na politiku: Ona je, kako kažu, odgovorna za zdravlje i sigurnost na radu. No “politika” paušalno ne postoji, već postoji odgovornost na općinskom, pokrajinskom i saveznom nivou. No ako je riječ o uvjetima u kojima žive radnici u industriji mesa onda sve te nivoe ujedinjuje samo jedno: prebaciti krivicu na drugog. Ili još bolje: optužiti “kulturu skretanja pogleda”, kako to čini ministar za rad Sjeverne Rajne-Vestfalije. Ipak ni jedan političar nije prisiljen ne ukinuti loše uvjete čak i ako on sam za njih nije direktno odgovoran.

Pročitajte još: Želite li platiti kokoš pet puta više?

Jer u kakvim bijednim uvjetima žive radnici iz Istočne i Južne Europe u Njemačkoj, nije državna tajna. Svi to godinama znaju: menadžeri “Westfleischa”, posredničke firme, vlasti i lokalna policija, okružni upravitelj Coesfelda, pokrajinska vlada čak i Vlada Njemačke. I ljudi u Coesfeldu i okolnim selima to znaju. Oni svakodnevno sreću radnike “Westfleischa” i drugih veliki klaonica u samoposlugama ili u obližnjoj pekari. Do sada loši uvjeti u kojima oni rade i žive nisu skoro nikome smetali. “Niko nije prisiljen doći u Njemačku da bi ovdje zaradio više novca nego u svojoj zemlji”, može se čuti samo kratko.

Klaster, koji prijeti svima

Ipak sa koronom se to promijenilo. Ako sada po tri ili četiri radnika moraju živjeti u jednoj sobi onda se opasni virus širi izuzetno brzo. I ne ostaje samo kod inozemnih radnika, već prijeti i svim stanovnicima. Je li cinično ako se zaključi sljedeće: Bez pandemije ovi mizerni uvjeti u kojima Istočnoeuropljani žive i dalje ne bi smetali nikome?

Pročitajte još: Koliko su sigurne i jesu li pokvarene namirnice koje jedemo?

Skandal ima međunarodnu dimenziju koja se proteže dalje od istočnoeuropskih radnika. Njemačka industrija mesa proizvodi u međuvremenu toliko mnogo i toliko jeftino da izvoz ide čak i do Kine. Preduzeća rade u uvjetima svjetskog tržišta i uspijevaju prekinuti cijene na svjetskom tržištu. One vrše pritisak na proizvođače, na seljake. Oni su prisiljeni držati svinje za tov u uskim svinjcima gdje ih kljukaju antibioticima kako se ne bi razboljevale. Hrane ih sojom ili kukuruzom koje kupuju jeftino u Južnoj Americi. Tamo se pak uništavaju velike površine prašuma kako bi se moglo uzgajati više hrane. To u konačnici šteti klimi i zbog toga eksplodiraju cijene zemljišta.

Visoka cijena za sve

Na koncu mi svi plaćamo visoku cijenu jeftinog mesa. Antibiotici u mesu dovode do rezistentnosti na njih kod ljudi. Proizvodnja mesa zagađuje podzemne vode na licu mjesta jer na poljima završava previše gnojiva.

Svi ovi odnosi su dobro poznati kako u industriji tako i u politici. Svi također znaju šta bi se zapravo moralo uraditi protiv toga: stvoriti manje, decentralizirane pogone koji nude kvalitet umjesto kvantiteta. Možda će se u tim preduzećima zarađivati manje novca jer se izvoz svinjskih nogu i ušiju u Kinu više neće isplatiti. A prilično je sigurno da bi svinjski odrezak onda morao biti znatno skuplji i u Njemačkoj. No sve ankete potvrđuju: Prevelika većina Nijemaca se zalaže za promjene u agrarnoj politici. Potrebna je snaga karaktera, hrabrost i vodstvo kako bi se ovdje napravio napredak, a ne da se gaji "kultura gledanja u stranu”.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android