Kada se radi o političkoj situaciji - Venecuelu i Čile, Boliviju i Brazil dijele svjetovi. Ali kada je riječ o aroganciji ljudi koji su tamo na vlasti i uzrocima za izbijanje dijelom nasilnih protesta - onda sve ove zemlje puno toga povezuje. U Latinskoj Americi nema niti pravih niti održivih napora kako bi u društvu zaživjela socijalna pravda. Vidljiva je tendencija socijalističke preraspodjele ili (neo)liberalne politike konsolidacije, koja je usmjerena samo na sopstvenu korist i kažnjavanje političkih protivnika.

Čak i sam Čile, koji je politički najmanje polariziran, ima iskustva u postizanju političkog konsenzusa i ekonomski najbolje stoji, ne vodi politiku socijalne preraspodjele. Rovovske bitke tamo se ne vode između političkih tabora, već između onih koji imaju sve i onih koji hoće da dobiju više ali im to ne uspijeva. Siromaštvo je u Čileu posljednjih godina drastično smanjeno, ali to važi i za Boliviju i Brazil. Novonastali srednji sloj želi da dobije šansu za rast, želi bolju budućnost za svoju djecu i ne želi da ponovo bude vraćen u siromaštvo. To ne priznati i ne razumjeti, govori o strašnoj ignorantnosti i ravnodušnosti vladajuće klase u Čileu, ali i u Boliviji i Brazilu.

Bolivija i Venecuela ali i Brazil su se u vremenima vladavine Radničke partije ograničili na čistu politiku preraspodjele, bez da su ozbiljno investirale u obrazovanje, infrastrukturu i sisteme osiguranja bazirane na solidarnosti. Dok su cijene sirovina bile visoke, država je velikodušno subvencionirala siromašnije slojeve. Ali takvi potezi bili su i ostali milostinja, jer nikada nisu uvršteni u zakon, niti su postali zakonska obaveza. Političkog dijaloga, kojim bi se bogati slojevi društva i njihovi politički predstavnici pridobili za takve ustupke, nije bilo. Umjesto toga, opozicija je marginalizovana a raspodjela sredstava zloupotrijebljena kao sredstvo za ostanak na vlasti.  Rezultat svega je: Venecuela je diktatura a Bolivija i Brazil su, svaka na svoj način, na putu da to i same postanu. 

Argentina već decenijama ide od jednog do drugog ekstrema, bez da je ikada postignut ozbiljan konsenzuz između različitih društvenih grupa. Jedina konstanta je, kako se čini, bila totalni nedostatak spremnosti da se investira ili vjeruje u sopstvenu zemlju. Do dan danas Argentinci, koji imaju novac, pretvaraju ga u dolare i pohranjuju u toj valuti - bez obzira koja je vlada na čelu zemlje.

Solidarnost sa svim sugrađanima, bez obzira kojem sloju društva pripadali, solidarnost prema državi ili u najmanju ruku prema zemlji u kojoj živiš? Plaćanje poreza i socijalna davanja u cilju opšteg dobra? Ni u kojem slučaju! Deviza je: Uzeti što možeš i ona je zajednički obrazac ponašanja svih slojeva društva. Porezne stope su dijelom preniske, broj poreznih platiša premal a izbjegavanje plaćanja poreza provlači se kroz sve segmente društva. Nije slučajno što je neformalni sektor tako veliki. Posljedica toga je da se država finansira preko potrošačkog poreza, što opet više opterećuje siromašnije slojeve društva. Urugvaj je možda jedina zemlja Latinske Amerike, koja u poreznom zakonu ima neku vrstu poravnanja u smislu preraspodjele sredstava ali čini se da je konsenzus o tome sada doveden u pitanje.

Uzroci za to su mnogostruki: posljedice kolonijalnog doba za koje je karakteristična bila eksploatacija i rasizam, različiti stepeni konfrontacije sa prošlošću tokom diktatura u čemu posebno loše stoji Čile, građanski ratovi u Kolumbiji i Peruu, polarizacija različitih društvenih slojeva i grupa, koja se potpaljuje postovima na socijalnim mrežama i naravno sveprisutna korupcija.

Iskustvo života u diktaturi dovelo je do toga da je gotovo nemoguće da se neki političar dva puta bira. To smanjuje odgovornost a prezidijalni sistem vladavine ograničava demokratsku kontrolu.  

Latinska Amerika mora savladati brdo aktuelnih ali i problema iz prošlosti. Svakome bi međutim moralo biti jasno da to nije moguće ukoliko se svi u to ne uključe i da to ne može funkcionirati bez društvenog konsenzusa. 

Niko nema pravo da zbog svog porijekla ima više privilegija od drugih. Onaj ko više radi i ko ima veću odgovornost treba da zarađuje više ali i da plaća odgovarajući porez.

Svako ima pravo na dio kolača. Bez istinskog truda i samo raspodjelom to je nemoguće postići. Kolač se brzo pojede, ako niko ne mijesi brašno za novi kolač, bez obzira da li neko dobije veći ili manji dio.

Država, koja ne uvede odgovarajući porez i koja nije u stanju da ga prikupi, je zakazala. Onaj, koji odbija da plati svoj porez, nije građanin.

Nepristajanje na kompromis nije rješenje. Nasilje bilo protiv ljudi ili stvari, vandalizam koji uzima ljudske živote proizvodi samo protunasilje.

Dijalog i konsenzus, mjera i umjerenost su možda pojmovi koji zvuče dosadno ali oni bi Latinskoj Americi puno pomogli.

 

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android