Na pojam vodeće kulture ili kulture vodilje ili vodećeg svjetonazora ili njemačkog identiteta, kako god glasio prijevod pojma Leitkultur, u Njemačkoj mnogi reagiraju izuzetno osjetljivo. I to prije svega kada ovaj pojam u raspravu uvedu konzervativci. Tada skeptici slute uzdizanje njemačkog i monokulture, a sve to nauštrb jedne šarene i raznolike Njemačke. Ovakvi refleksi su donekle i razumljivi ako se uzme u obzir činjenica da pojam vodeće kulture populisti često i rado zlorabe. Kada Alternativa za Njemačku (AfD) govori o vodećoj kulturi, tada joj je na prvom mjestu namjera ograničavanja od ostalih. I u njihovom programu stoji rečenica koja izražava želju za „vodećom njemačkom kulturom umjesto multikulturalnosti".

Ovakva vrsta podjele je ministru unutarnjih poslova Thomasu de Maizièreu (Kršćansko-demokratska unija, CDU) strana. Njegova lista od deset točaka objavljena u tiražnom listu „Bild am Sonntag" i koja definira njegovo viđenje „njemačke vodeće kulture" više ide u smjeru dijaloga kultura. Da se pritom ne mogu ignorirati vlastita iskustva i prošlost je prema njemačkom ministru samo po sebi razumljivo. Zato i nije banalno kada de Maizière njemačke državljane opisuje kao „nasljednike naše prošlosti sa svim usponima i ponorima".

Kršćanski karakter Njemačke je povijesna činjenica

No ne žele svi, bez obzira jesu li ovdje rođeni ili su se doselili, prihvatiti to nasljeđe. Kada de Maizière kao dio njemačke vodeće kulture opisuje i „poseban odnos prema pravu na postojanje Izraela", tada to ne radi zato da bi nekom u glavu utuvio grižu savjesti. Nego se radi o odgovornom odnosu prema tom najtamnijem razdoblju njemačke povijesti.

63-godišnji kršćanski demokrat na sreću u svom popisu ne zaobilazi ni ambivalentnu ulogu kršćanstva. Ime Martina Luthera jeste simbol za crkveni raskol. I tu se radi o činjenici, a ne o vrednovanju. Unatoč tomu nije kontradikcija kada se vjera pohvalno opisuje kao vezivno tkivo, a ne klin raskola unutar društva. Pritom treba naglasiti da je poimanje vjere kod de Maizièrea trostruko: crkva, sinagoga, džamija.

No isto tako treba reći da je Njemačka i pola tisućljeća nakon reformacije i dalje zemlja „kršćanskog karaktera". To jasno i glasno reći ne znači obezvređivanje ostalih vjera. To je povijesna činjenica.

Bez traga pametovanju s visoka ili ograničenju

Ministar unutarnjih poslova je napisao puno toga o čemu valja razmisliti. To vrijedi i za ukazivanje na vrijednost obrazovanja, odgoja ili pravila međusobnog ophođenja. Ništa u tomu ne zvuči kao pametovanje ili ograničenje. To su samouvjereno iznesena očekivanja. Jedna od ključnih rečenica glasi: „Snaga i unutarnja sigurnost vlastite kulture vode ka toleranciji prema drugima". De Maizière se izrijekom obraća doseljenicima koji imaju izgleda za trajni ostanak u Njemačkoj. Što će se dogoditi ako oni ovu njemačku kulturu „ne upoznaju, niti je ne žele upoznati ili je čak svjesno odbace"? Tada će integracija zakazati, strahuje de Maizière.

Ove brige su opravdane, a time je opravdan i de Maizièreov istup u smjeru pojma vodeće njemačke kulture. Ovaj istup je u vremenima rastuće podjele u društvu čak i prijeko potreban. Neki će ovaj ministrov istup svrstati pod nazivnik izborne kampanje. I u tomu će biti u pravu. No, što govori protiv toga da se političar koji odgovara za unutarnju sigurnost Njemačke javi za riječ i to u godini u kojoj se održavaju važni parlamentarni izbori? Ništa. Naprotiv, iskazujući brigu za društveno jedinstvo on pokazuje da je dorastao svojoj odgovornosti. I svi su pozvani da se konstruktivno uključe u raspravu.