Donald Tramp je dvije godine po stupanju na dužnost, i usred jedne od najdužih blokada vlade u posljednje vrijeme, imao dve opcije: mogao je da iskoristi privilegovanu poziciju i prezentira se kao pravi vođa države, koji ozbiljno pokušava da prevaziđe jaz podjela u zemlji. Mogao je da kaže da ostaje pri tome da je zid najbolje rješenje za problematičnu situaciju na južnoj granici zemlje; da za dobro nacije stremi kompromisu između Republikanaca i Demokrata kako bi blokada vlade bila obustavljena i istovremeno zaštićena granica SAD.

Mogao je, na primjer, da kaže: „Dragi moji sugrađani, nezavisno od toga jeste li republikanci ili demokrate, nezavisno od toga da li me podržavate ili odbacujete, večeras možemo da u interesu naše zemlje počnemo iznova, da sarađujemo i prekinemo blokadu vlade".

Opcija pružene ruke

Drugim riječima: mogao je da pokuša da novoizabranom Kongresu pruži ruku kako bi našao kompromis oko obezbjeđivanja granice, nakon što je sam sebe otjerao u ćošak.

Najbolje bi bilo bilo to što bi ga njegovi sledbenici i dalje podržavali, jer mu veruju – šta god da kaže. Sigurno je da bi tvrdi desničari mogli da mu prigovore da se pokrio ušima. Sigurno je i da mu ni Demokrate, ni veliki broj Republikanaca ne bi vjerovali i da bi tražili dokaze da ozbiljno misli. Ali, da je bar krenuo putem iznenadnog ujedinitelja jedne podijeljene zemlje, to bi bar bio pokušaj da se izbjegne totalni slom, koji za zemlju predstavlja blokada vlade koju je sam prouzrokovao. Naravno da u svom govoru nije učinio ništa od svega toga.

Retorika straha

Umjesto toga, on je iskoristio priliku da ponovo udvostruči svoje zahtjeve za finansiranje zida na granici sa Meksikom. Situaciju na granici je, upotrijebivši tvrdnje koje vode u zabludu, nazvao „nacionalnom bezbjednosnom krizom". Drugim riječima, stvarno je uspio ono što je bilo gotovo nezamislivo: da još više podijeli zemlju.

Tramp je govorio da je glavni problem ilegalno doseljavanje na južnoj granici. Pri tome „bezbjednosna kriza" koju je on dijagnosticirao, prema mišljenju većine stručnjaka za imigraciju, uopšte ne postoji. Ali, Tramp je u svom govoru podstakao strahove od ilegalnih doseljenika jer ih je doveo u vezu sa zločinima, iako više studija pokazuje da stopa kriminala među ilegalnim doseljenicima generalno nije veća nego među američkim građanima.

Bez podsticaja za rješenje krize

Najgore je to što Tramp Demokratama nije dao nikakve podsticaje za rešavanje konflikta. Umjesto toga, ponovo je tvrdio da radi ispravno i da za granični zid treba da se plati pet milijardi dolara – a upravo to su Demokrate u prošlosti kategorički odbijale. Zašto bi sada one odstupile od te pozicije?

I tako je Donald Tramp u ovom govoru još jednom pokazao da nije u stanju ili da nema volje da ispuni jedan od glavnih uslova za jednog predsjednika: da ne dijeli, već da ujedinjuje naciju.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android