Opet je tu – ta nesrećna rasprava o njemačkom državljanstvu. Najnovije promjene u Zakonu su bez sumnje posljedica aktuelnih zbivanja, a pristalice tih promena žele da ih predstave kao nešto što je samo po sebi razumljivo.

I zaista, teško da će nekome biti sporno to što osobama koje su prilikom dodjele njemačkog državljanstva dale pogrešne podatke to državljanstvo može biti oduzeto – i za pet ili deset godina, to je stvar ukusa.

Nešto više problema može biti sa odredbom da se njemačko državljanstvo može oduzeti i osobama koji su rođene kao Nijemci. Ali, s obzirom da to važi samo za one koji su se u inostranstvu borili u redovima terorista i samo onda ako imaju i državljanstvo neke druge zemlje, onda će i to nekako da prođe kod većine građana ove zemlje.

Treća promjena je međutim nešto sasvim posebno: ubuduće će moći da se dobije njemačko državljanstvo samo ako pored postojećih uslova ta osoba „dokaže pripadnost njemačkim životnim okolnostima", a naročito ne smije da bude „istovremeno u braku sa više osoba".

To da ljudi koji žive u poligamiji – što je u Njemačkoj ionako zabranjeno – ne mogu da dobiju državljanstvo, jasno je samo po sebi. Ali ako se mislilo samo na to, onda se to moglo jasno i reći. Tim dodatkom o neophodnosti da „dokaže pripadnost njemačkim životnim okolnostima" namjerno se stvorila mutna granica koja širom otvara za raznorazna tumačenja.

U normalnim okolnostima, prilikom stvaranja novih zakona, želi se biti što precizniji u formulacijama kako bi se smanjio prostor za različite interpretacije. Jedna njemačka poslovica kaže da je čovjek pred sudom i na pučini u Božijim rukama. Zato se uz pomoć preciznih formulacija želi ograničiti Justiciju, kako joj u naše vrijeme ne bi padalo na pamet da izigrava boginju. Ali mutni zakonski pojam „njemačke životne okolnosti" izaziva upravo suprotno.

Nameće se pitanje, šta su to „njemačke životne okolnosti"? Kako pokazati da im se „pripada"? Da li se nedjeljom uveče redovno na televiziji mora gledati omiljena njemačka kriminalistička serija „Tatort"? Treba li da se ustaje kad svira njemačka himna pred nastup njemačke fudbalske reprezentacije? I da se pjevaju odgovarajuće strofe? Da se nipošto ne nosi marama? A ako već mora neko pokrivalo za glavu kakvo nalaže vjera, onda jedino u obzir dolazi židovska kipa?

Sa ovim zakonom opet se otvara rasprava o njemačkoj „dominantnoj kulturi". Ali čak i nakon uspjeha na izborima desničarske i nacionalističke Alternative za Njemačku (AfD) i islamofobije koja se širi, ta rasprava ne dobija više smisla. Čak i neko ko NE VOLI njemačko pivo, spravljeno po njemačkom propisu o čistoti piva, može da bude dobar državljanin Njemačke. Čak i neko ko uopšte ne pije alkohol. Pa čak i onda ako to čini jer mu vjera to zabranjuje.

To istrajavanje na „njemačkoj dominantnoj kulturi" ili sad to „pripadanje njemačkim životnim okolnostima" u stvari provocira i dovodi do apsurda pitanje ko zapravo može i smije da bude Nijemac. Zakon o sticanju njemačkog državljanstva – koji bi u suštini trebalo u sebi da ima nešto privlačno, nešto otvoreno i integrativno – odiše duhom podizanja granica.

To doduše dobro pristaje uz trenutno političko i duhovno raspoloženje u Njemačkoj, gdje se za islam već generalno sumnja da je to vjera ekstremista i nedemokrata, gdje se smatra da su izbjeglice „problem", a pojmovi kao „kultura dobrodošlice" i „ljudska dobrota" već graniče sa šprdnjom. Ali sve to ne otvara nikakva vrata u budućnost. Jer načelo podizanja i povlačenja granica stvar je prošlih – i to ne dobrih starih dana.

Centralno pitanje nije samo kako doći do njemačkog pasoša koji nekome možda otvara razne mogućnosti. Mnogo veće pitanje glasi: ko su zapravo ti „Nijemci"? I kako se tako nešto postaje, kad već nemate njemačke roditelje? Naklapanje o nekakvim „njemačkim životnim okolnostima" otkriva duboku nesigurnost pri odgovoru na to temeljno pitanje identiteta.

Stare istine (pivo, fudbal, himna, Tatort) više ne vrijede bez ikakvih pitanja, a današnje društvo tek traži nove odgovore. Još nije jasno šta će na kraju da ispadne. Duh otvorenog društva, društva dobrodošlice – u svakom slučaju se uzaludno može tražiti u novom zakonu. A onaj ko se ne osjeća dobrodošlo, taj teško da će razviti entuzijazam za svoj novi, njemački identitet.

Ali uprkos svim pokušajima podizanja granica i ti ljudi mogu da postanu Nijemci. Jer u članu 116 Ustava piše samo: „Nijemac je (...) onaj ko posjeduje njemačko državljanstvo".

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android