Na kraju će u sjećanju ostati jedna fotografija na kojoj zajednički i prkosno poziraju predsjednici država i vlada, znanstvenici, ekonomisti, menadžeri i zaštitnici klime. Poruka fotografije: „Više nas ne možeš zaustaviti jer smo već odavno na putu prema budućnosti bez fosilnih goriva". Poruka je naravno upućena budućem predsjedniku SAD-a Donaldu Trumpu, koji klimatske promjene smatra prevarom Kine i, kako on voli reći, „ekološke mafije".

Kina je već odavno shvatila problem

Kad smo već kod Kine, najvećeg proizvođača štetnih plinova: dugi niz godina Kinezi su slovili za kočničare na svakom klimatskom susretu na vrhu i bili su spremni na pomake samo ako je to i klasni neprijatelj u Washingtonu učinio. Na klimatskim summitima se provodila geostrateška politika. Ta vremena su iza nas. Peking je, kao i Indija, Brazil, Južna Afrika i kao i većina europskih zemalja, shvatio da je zaštita klime i u vlastitom interesu. Toj promjeni mišljenja su „kumovali" pad cijene obnovljivih izvora energije kao i pojačano zanimanje ulagača. No i činjenica da se posljedice klimatskih promjena ne mogu više skrivati ni pred vlastitim narodom. I na kraju spoznaja da je jeftinije sad nešto poduzeti protiv stakleničkih plinova nego se kasnije boriti protiv posljedica. Donald Trump je jedini koji to dosad još nije shvatio.

No klimatski proces ide dalje. Po svemu sudeći bez Washingtona. Hoće li Trump poništiti Pariski klimatski sporazum ili odmah i okvirni klimatski plan iz 1992. na kojem se temelje svi kasniji klimatski sporazumi, ostaje otvorenim. U svakom slučaju Washington otpada kao zemlja koja je davala ritam kad je u pitanju zaštita klime.

U sjeni izbora u SAD-u, upravo završena klimatska konferencija u Marakešu je, nakon prošlogodišnje euforije iz Pariza, pružala drugačiju sliku: koordinacija i fino podešavanje sadržaja klimatskog sporazuma. On bi trebao stupiti na snagu 2020. dotada bi trebalo uskladiti rad mnogih država. Problem: s obzirom da je želja da sve zemlje sudjeluju u ovom projektu, treba pomoći onim siromašnijim zemljama koje nisu ni ljudstvom niti sredstvima spremne na ovu zadaću. Želja je upravo tim zemljama pomoći u ostvarivanju ambicioznog cilja. I tu odgovornost leži na industrijskim silama ali i, sada nakon nove situacije u Washingtonu, pojačano i na europskim zemljama. Njemačka je već reagirala i uplatila dodatnih 50 milijuna eura. No Njemačka je istodobno osramoćena zbog činjenice da se 45 najsiromašnijih zemalja obvezalo da će u potpunosti odustati od upotrebe ugljena. Time su ove zemlje daleko ispred Njemačke koja je tek pristala tj. izrazila spremnost, smanjiti upotrebu energenata dobivenih od ugljena.

Izleti u budućnost

Inače se klimatska konferencija oslobodila atmosfere konstantnog alarmantnog stanja proteklih godina. Između ostalog i zbog toga jer su u međuvremenu vidljivi rezultati sporazuma iz Rija iz 1992. Sudionici konferencije u Marakešu su se doslovce na licu mjesta, u svega 200-tinjak kilometara udaljenom Ouarzazateu mogli uvjeriti u klimatske napretke. Ovdje stoji najveća elektrana na solarno-termički pogon. Treba naglasiti: ne u Njemačkoj, ne u SAD-u nego u Maroku! Ono što je čitavo vrijeme zvučalo kao utopija klimatskih aktivista, naime da će Afrika preskočiti industrijsku revoluciju baziranu na fosilnim gorivima i da će odmah kročiti u budućnost na sunčev pogon, ovdje u Maroku je stvarnost. Tomu je pridonijelo i to da se na klimatskim konferencijama uvijek težilo ciljevima koji su na prvi pogled djelovali nerealistično.

Klimatski pogon ide dalje, zasada bez SAD-a. No samo kratkoročno. Jer dugoročno će i najtvrdokorniji biti prisiljeni suočiti se s realnošću. Neki prije, neki kasnije.