Namjera Benjamina Netanjahua da napadne "najosjetljivije ciljeve" u Iranu naišla je na ogroman unutrašnjopolitički pritisak, poput onoga koji vrši bivši premijer Yair Lapid. Predsjednik SAD-a Joe Biden, s druge strane, pozvao je na smirenost. On je prošlog petka (4. oktobra) rekao je da bi, da je na mjestu Izraela, radije razmislio o alternativama napadu na iranska naftna polja.

Rizici mogu podići cijenu nafte

Nakon posljednjih iranskih napada na Izrael cijene nafte su naglo porasle. Tako se cijena sirove nafte tipa Brent povećala za 17 posto u roku od jedne sedmice, dostigavši 81,16 USD (74 eura). Međutim, cijene su ponovo pale kada je Hezbolah koga Iran podržava signalizirao spremnost na prekid vatre u sukobu s Izraelom s druge strane libanske granice.

U slučaju da Izrael ošteti ključne iranske naftne objekte, gotovo dva miliona barela dnevno mogla bi nestati s globalnog tržišta nafte, što je neke trgovce navelo da špekulišu o ponovnom dostizanju trocifrenih cijena nafte. Posljednji put je cijena nafte prešla granicu od 100 dolara nakon ruskog napada na Ukrajinu u februaru 2022. 

Da li je dostizanje cijene barela nafte od 200 dolara realno?

„Ako se isključe naftna postrojenja u Iranu, cijena nafte može lako porasti na 200 dolara i više", izjavio je za CNBC Bjarne Schieldrop, glavni analitičar za sirovine u švedskoj banci SEB.

Iran spada u najveće proizvođače nafte na svijetu, ali je zbog svog nuklearnog programa i s tim povezanim sukobom sa Zapadom pod strogim međunarodnim sankcijama. Uprkos tome, iranski izvoz nafte dostigao je u maju petogodišnji maksimum od 1,7 miliona barela, izvještavaju iz Vortexa - kompanije za  energetsku analitiku. Oko 90 posto iranske nafte se izvozi u Kinu, a veliki dio se pak ilegalno prevozi putem takozvane "fantomske flote" koju čini skoro 400 tankera koji, da bi izbjegli sankcije, prikrivaju svoje kretanje.

"Iranska privreda  u velikoj mjeri zavisi od prihoda ostvarenih izvozom nafte", objašnjava u razgovoru za DW Carole Nahkle, izvršna direktorica londonske konsultantske kompanije Crystal Energy. "Svaki pad tih prihoda imaće ozbiljne posljedice na ekonomsku situaciju u Iranu."

Koje ciljeve bi Izrael mogao napasti?

Ako bi Izrael napao iransku naftnu infrastrukturu, napad na ostrvo Kharg imao bi vjerovatno najveće posljedice. Naime, tamo se nalazi najvažniji terminal za izvoz nafte u toj zemlji i on igra ključnu ulogu u realizaciji zvaničnih i tajnih izvoza nafte.

Ostrvo Kharg se nalazi oko 40 kilometara od iranske obale i ima ogromne skladišne kapacitete koji omogućavaju obradu devet desetina izvoza nafte iz Islamske Republike. Većina iranskih tankera se puni na Khargu, tako da bi svaka vrsta smetnje ozbiljno uticala na sposobnost zemlje da ispuni svoje izvozničke obaveze.

Druge moguće mete su, s jedne strane, rafinerija nafte Bandar Abbas u istoimenom lučkom gradu na jugu Perzijskog zaljeva, koja igra ključnu ulogu u izvozu sirove nafte, a tamo se nalazi i vojna infrastruktura. S druge strane, rafinerija Abidan na jugozapadu, sa kapacitetom od 400.000 barela dnevno, od suštinskog je značaja za snabdijevanje samog Irana.

Izraelski napad na te rafinerije možda ne bi tako drastično povećao cijene nafte kao oštećenja na terminalu na ostrvu Kharg. No, tako bi se povećale patnje iranskog naroda, koji se, zbog dugogodišnjih zapadnih sankcija, već suočava s visokom inflacijom, slabom valutom i visokom nezaposlenošću.

Plinsko polje South Pars u Perzijskom zaljevu je najveće plinsko polje na svijetu i eksploatacija se vrši zajedno s Katarom. South Pars sadrži oko osam posto svjetskih rezervi prirodnog plina i predstavlja važan izvor prihoda za Iran. Terminali za naftu Bushehr se nalaze u blizini istoimene nuklearne elektrane, tako da bi Izrael u slučaju napada na ovo područje Iranu mogao nanijeti dvostruku štetu.

Dovoljno zaliha nafte

Porast cijena nafte trenutno se drži pod kontrolom zahvaljujući "dovoljnoj ponudi" na svjetskim tržištima, kako ističe Nahkle, koja napominje da OPEC+ ima slobodne kapacitete od gotovo pet miliona barela dnevno. U isto vrijeme, potražnja ne raste brzo, budući da je kineska potražnja za naftom otežana sporim ekonomskim oporavkom nakon pandemije COVID-19.

Međutim, ove zalihe bi mogle brzo nestati ako kapaciteti opadnu uslijed većeg regionalnog sukoba. Teheran je više puta zaprijetio da će blokirati Hormuški moreuz, kroz koji prolazi oko 20 posto svjetskih transporta nafte.

To bi dodatno pogoršalo probleme morskom saobraćaju, nakon što su od Irana podržani Huti pobunjenici tokom posljednjih jedanaest mjeseci napadali brodove u Crvenom moru. Iranski ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi je ove sedmice zaprijetio "još oštrijom reakcijom" na svaki napad Izraela.

Neki špekulanti trenutne tenzije na Bliskom istoku čak porede s naftnom krizom iz 1970-ih, koja je uzrokovana ratom između Izraela i nekoliko arapskih država i dovela do četverostrukog povećanja cijene nafte. CEO Crystal Energyja, Carole Nahkle, smatra da je to loša komparacija. 

"Nafta u sektoru potrošnje energije nije više tako važna kao što je bila 70-ih. Ona je tada obuhvatala 50 posto svjetskih energetskih potreba", kaže Nahkle. "Bliski istok više nije jedini proizvođač", dodaje ona, te ističe da je povećana proizvodnja Sjedinjenih Američkih Država, Brazila, Kanade i Gvajane doprinijela diversifikaciji snabdijevanja.

Na meti Izraela bi se mogli naći režim i vojska

Avner Cohen, profesor na Middlebury institutu za međunarodne studije u Montereyu, SAD, ne vjeruje da će se ubrzo dogoditi napad Izraela na Iran. Iako, prema njegovim procjenama, „nisu isključeni" napadi na iranske naftne resurse. Cohen pak smatra da će se na meti Izraela prije naći režimski i vojni objekti, uključujući i one koji pripadaju Revolucionarnoj gardi.

„Ako Izrael napadne važne ekonomske resurse poput naftnih objekata i rafinerija, to bi moglo naškoditi svjetskoj ekonomiji“, kaže on za DW i dodaje da se nada da je Netanjahu dovoljno pametan da to ne učini.

Svaki dugoročniji rast cijena energije mogao bi imati negativan uticaj na nastojanja centralnih banaka da obuzdaju inflaciju – posebno na Zapadu. To bi moglo dovesti do povratka visočijih kamatnih stopa. A to bi oslabilo svjetsku ekonomiju i negativno uticalo na potrošačke izdatke i investicije kompanija.

S obzirom na to da su predsjednički izbori u SAD-u za nešto manje od mjesec dana, a Washington pojačava pritisak na Netanjahua, Cohen smatra da će mjere odmazde Izraela vjerojatno biti više simbolične, kako ne bi primorale Teheran na dalju eskalaciju koja bi mogla izazvati reakciju arapskih susjeda i SAD-a.

„Obje zemlje [Iran i Izrael] ne žele izazvati potpuni ciklus nasilja koji bi doveo do iscrpljujućeg rata. To bi bilo loše za obje zemlje, moglo bi natjerati SAD da interveniršu i dovesti do još većeg haosa na Bliskom istoku“, kaže Avner Cohen.

„Istovremeno, nema komunikacije između dviju strana, nema jasnoće o tome šta bi mogla biti crvena linija, i postoji vrlo malo posrednika koji bi mogli utjecati na obje strane. Tako da je prostor za greške veoma veliki", smatra Cohen.

Ovaj tekst je prethodno objavljen na engleskom jeziku.

Pratite nas i na Facebooku, na X-u, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu