Sunčano nedjeljno popodne, prvi dan oktobra. Iako se u Kataloniji održava turbulentni referendum, ja sjedim u gradskoj areni za koridu u Granadi. Slavi se završetak škole! Mnoštvo šareno obučenih đaka koji konačno mogu da pokažu što su naučili - ubijanje povrijeđenih i zbunjenih bikova.

Goja, Hemingvej, Pikaso - svi oni su bili fascinirani koridom. Borba sa bikom je metafora umjetnosti, čak i samog života. Ali savremeni stanovnici Katalonije to vide drugačije. Skupština španske autonomne zajednice Katalonije je 2010. godine zabranila koridu.

Šest godina kasnije, španski ustavni sud proglasio je ovu zabranu nezakonitim. Sudije su dale za pravo interpretaciji centralne vlade u Madridu, koja koridu opisuje kao nacionalno kulturno naslijeđe, patrimonio cultural. Iznenađujuća presuda: Prema statistikama sa novinskog portala Eldiario, samo svaki deseti građanin Španije je ikada bio na koridi.

Paternalizam centralne vlade

Dok sam napuštao arenu, osjećao sam mješavinu bjesa i zbunjenosti. I morao sam da se pitam: Šta drugo preostaje stanovnicima Katalonije nego da odbace patrimonio uključujući i špansku nacionalnost i zamijene je katalonskom?

Borba oko koride je upečatljiv primjer kako nacionalna politika može da inicijative važne ljudima iz određenog regiona, transformiše u frustrirajuće iskustvo paternalizma. Katalonija je posljednjih godina bila suočena sa nizom takvih kolektivnih iskustava.

Televizijski govor Marijana Rahoja na dan referenduma u ​​Kataloniji odgovara tom obrascu. "Govorim vam kao premijer španske vlade", rekao je on. "Španija je velika nacija, jedna od najstarijih u Evropi i jedna od najrazvijenih u svijetu (...), to je naša nacija". I kao da to nije bilo dovoljno, premijer je bukvalno pljunuo u lice mnogim ljudima koji tog dana stajali u redu da glasaju, rekavši da „referenduma uopšte nije bilo."

Štetni stereotipi na sve strane

Ali ni druga strana nije nevina. Nekoliko dana kasnije, razgovarao sam sa jednim učiteljicom iz Granade. "Nikada nisam bio nacionalista", uvjerio me je, "ali ne dozvoljavam da me kao Andaluzijca nazivaju ljenjivcem koji se navodno cio dan sunča i loče na račun Katalonije".

Uvijek ista slika koju koriste nacionalisti širom kontinenta: "Mi" smo jaka, sposobna nacija. "Mi" želimo da se izolujemo od siromašnih, od izbjeglica, ukratko, od svih "drugih", odnosno svih onih koji žele da nam izmame naše "bogatstvo".

Za katalonske pristalice nezavisnosti, Andaluzija je kriva za sve. Poznato je da taj ekonomski jak region doliva sredstava u "strukturno slab" poljoprivredni jug Španije. "Nismo odabrali strukturu naše poljoprivrede", nastavlja moj sagovornik. On mi govori o dugoj tradiciji borbe lokalnih seljaka sa zemljoposjednicima ili sa korupcijom. "Ne treba nam novac iz Katalonije, a ni iz EU, potrebna nam je agrarna reforma."

Fiktivna nezavisnost

Koliko varljiva može da bude slika nezavisnog, ekonomski jakog regiona, pokazuje odlazak kompanija iz Katalonije poslije 1. oktobra: riječ je više od 1300 kompanija, među njima velike banke, proizvodne i uslužna preduzeća. I biće ih još više.

"Koncept nezavisnosti je donio mnogo patnje u svetu. Niko nije nezavisan. Ni čovjek ni narod. Svi smo mi solidarne bića", napisao je autor Maks Aub koji piše na španskom jeziku. To je banalno, ali možda je vrijedno ponoviti: ​​Svako od nas živi u zavisnosti, kao pojedinac, kao dio grupe, u svakoj političkoj strukturi - bez obzira na granice.

I tako je svaka politička nezavisnost relativna. Političari to dobro znaju. Ako tvrde nešto drugačije, oni su jednostavno cinični.

Za nadnacionalnu Evropu

Šta zapravo sprečava političare obje strane da otvore pregovore o uslovima pomenute solidarnosti? Katalonija se neće preseliti na Mars, ostaje tamo gdje je: između Španije i Francuske.

Ja sam ubjeđeni Evropljanin. Katalonija i korida su za mene simboli toga da se kultura i identitet moraju regionalno definisati. Nacionalna nezavisnost je laž.

Nadnacionalna Evropa, kao što bi bila jedna Evropska republika, konačno bi bila u mogućnosti da građanima našeg kontinenta ponudi odgovarajuće oblike samoopredjeljenja. Paradoksalno, za ovu nadnacionalnu strukturu je više ljudi nego što bi neko pomislio: Prošlog vikenda sam razgovarao sa starijim gostioničaerm iz predgrađa Granade. Pitao sam ga šta misli o Kataloniji. "Neko vrijeme će da se bore, ali sve će ostati po starom", rekao je, a kada je saznao da živim u Berlinu, on je dodao: "Na kraju sve ionako odlučuje tvoja Angela Merkel. Razlika između tebe i mene je samo što ti možeš da je biraš, a ja ne. "

*Stanislav Štrasburger, 1975, je rođen u Varšavi. Radi kao pisac i menadžer u kulturi. Živi u Berlinu, Varšavi i Bejrutu.