Kada je 2011. godine počelo Arapsko proljeće, najveća mobilizacija masa u novijoj istoriji arapskih naroda, neki arapski promatrači su smatrali da je najveća prepreka za uspješno prevladavanje autoritarne vladavine veliko svjetonazorsko otuđenje između vladajućih elita i narodnih masa. Ovo otuđenje se pokazuje na sekularnosti dijelova vladajućih elita i religioznosti narodnih masa u arapskim društvima, navodili su promatrači.

I zaista je to tako izgledalo nakon prvih protuudaraca u arapskim zemljama na prekretnici: Nakon odlaska dugogodišnjih diktatora u Egiptu i Tunisu nestala je cjelokupna slika neprijatelja heterogenih protestnih pokreta. Nositelji arapskog revolta upletali su se sve više u ideološke rovovske borbe.

Ova društvena polarizacija između konzervativno-islamističkog tabora na jednoj strani i sekularno-liberalnog tabora na drugoj strani doprinijela je u konačnici prijevremenoj propasti Arapskog proljeća: U Egiptu su se na vlast vratile stare, navodno sekularne vladajuće elite nakon vojnog puča u ljeto 2013., dok su Libija i Sirija utonule u nemilosrdan građanski rat.  

Zapanjujuće je to da su sjevernoafričke zemlje turbulencije revolucionarne dinamike prebrodile realtivno neoštećene: Iz straha od novog građanskog rata u Alžiru je uglavnom ostalo mirno stanje, u Maroku je kralj Mohamed VI iz straha od masovnih protesta odstupio od nekih ovlasti, u okviru promjene Ustava što je zemlju trebalo voditi do ustavne monarhije. 

Ipak najkasnije od krize vlade nakon parlamentarnih izbora u avgustu 2016. godine i otpuštanja popularnog premijera Benkiranea znamo da nada u prave promjene očito nije ispunjena. Strategija dvora i njegove mreže cilja i dalje na to da bilo koju političku snagu poput "Stranke za pravdu i razvoj" (PJD) oslabi i organizacije neovisnih sindikata uništi u korijenu. Maroko se pri tome vratio autoritarnoj vladavini starog kova.

Ostao je samo Tunis kao jedini nositelj nade Arapskog proljeća. Unatoč velikim ekonomskim problemima i pokušajima destabilizacije džihadističkim teororističkim napadima zemlja i dalje ima najbolje pretpostavke za uspješnu demokratizaciju u arapskom prostoru.

Elite odvojene od socijalne realnosti

Podrazumijeva se da je bilo nerealistično vjerovati da teško naslijeđe diktature može biti prevaziđeno bez žestokih, unutardruštvenih konfrontacija. Ovi sukobi su sigurno bili neizbježni za samopronalazak i novu orijentaciju arapskih društava nakon pola stoljeća autoritarne vladavine. 

Ipak ideološke konfrontacije između sekularista i islamista obmanjuju kada je riječ o pravim uzrocima mizerije. Naravno nakon historijske prekretnice radilo se o novom razumijevanju države, ali prije svega o novom društvenom ugovoru sa čijom pomoći je trebalo uspjeti prevazilaženje ogromnog jaza između onih koji vladaju i onih kojima se vlada.

Nastavak prosvjeda na sjeveru Afrike, prije svega u Maroku, jasno pokazuju razmjere državnog zakazivanja. Još nikada otuđenje između (korumpiranih) elita i socijalne realnosti normalnog stanovništva nije bilo tako veliko. Još nikada razlike između siromašnih i bogatih, između grada i sela nisu bile tako velike.

Više od polovine marokanskog stanovništva živi ispod granice siromaštva, seoska područja poput onih u regionu Rifa desetljećima trpe zanemarivanje od strane države, nedostatak investicija i veliku nezaposlenost. K tomu još stanje otežavaju samovolja vlasti i široko rasprostranjena korupcija.

Nema sumnje: Mi smo svjedoci velike socioekonomske krize na sjeveru Afrike i na Bliskom istoku. Svaki treći Arap je danas mlađi od 23 godine, arapski svijet treba u narednih 20 godina najmanje 50 miliona poslova za koje niko ne zna odakle trebaju doći. Autoritarni režimi su tokom vremena ne samo otkazali socijalni ugovor. Vladajuće (i vojne) elite koriste državne resurse za vlastitu korist - i zaoštravaju time krizu krhke državnosti u regionu.

Šta treba uraditi Europa?

Europska unija nema drugog izbora nego da radi na jačanju preostale državnosti. Svaka forma suradnje sa državama sjeverne Afrike i Bliskog istoka bi iz tog razloga trebala imati za cilj da državne institucije, upravu i infrastrukturu učini više eficijentnom, više u skladu sa pravima građana i manje korumpiranom. Pri tome bi se neizostavno moralo paziti na pridržavanje standardna dobrog rukovođenja od strane vlade.

Bezuvjetna suradnja nasuprot tome sa navodno "stabilnim" diktaturama bi se mogla pokazati kao vrlo opasna avantura.