Kad se građane pita, korupcija je hrvatski problem broj jedan, ali borba protiv nje nikako da zaživi. Štoviše, stručnjaci s kojima smo razgovarali za Deutsche Welle uvjereni su kako se u Hrvatskoj borba protiv korupcije nikad nije ni dogodila. Predsjednica Transparency International Hrvatska Davorka Budimir, sudac Trgovačkog suda Mislav Kolakušić i sociolog kriminala i sveučilišni profesor dr. Renato Matić jedinstveni su u uvjerenju da u Hrvatskoj borba protiv korupcije danas uopće ne postoji.

Dok se službeni Zagreb pripremao za ulazak Hrvatske u Europsku uniju, pod pritiscima iz Bruxellesa, ubrzano se stvarao zakonodavni okvir koji je trebao osigurati da se Hrvatska, po ulasku, neće naći pod monitoringom EU-a zbog izostanka antikorupcijskih mjera. Zakoni su se prepisivali, a građani su nekoliko mjeseci bili izloženi agresivnim propagandnim akcijama u kojima ih se uvjeravalo da je koruptivno ponašanje neprihvatljivo i da je poželjno da prijavljuju koruptivna nedjela. Odvijala su se i propagandna privođenja moćnih političkih aktera, ali nijedan takav slučaj nije do danas dobio svoj pravomoćni sudski pravorijek, a svi pompozno privođeni uživaju blagodati statusa slobodnih građana.

Više nema ni propagandnih akcija ni promotivnih hapšenja, a problem korupcije jedva da itko više i spominje premda je ona bila glavna tema prošlih predsjedničkih izbora.

„Ne radi se o korupciji nego o veleizdaji"

Sudac Trgovačkog suda Mislav Kolakušić, koji je zbog borbe protiv korupcije i ovršnog zakona koji je stotine tisuća građana gurnuo u bijedu, dobio nadimak sudac–pravednik, u razgovoru za DW ističe kako korupcija uništava hrvatsko društvo i da je situacija svakim danom sve gora.

"Korupcija uništava naše društvo, ali nažalost svakim danom svjedoci smo sve gore situacije. Zakoni se pišu po narudžbi lobija pa je tada i svako otimanje javnog novca – našeg novca, zakonito. Što je to korupcija? To je kada se u postupku javne nabave nešto što vrijedi 1 milijun plati 1 milijun i za to se primi 'naknada' od 10.000 kn jer ste izabrali baš tog dobavljača. Kod nas je pravilo da se nešto što vrijedi 1 milijun plati 50 milijuna kuna javnog - našeg novca i uzme 'naknada' od 100.000 kn, a tada to više nije korupcija već veleizdaja. Prema javno dostupnim podacima pojedini kilometri autoceste su koštali i 150 milijuna kn, a kažu da je Europski prosjek 30 milijuna kuna po kilometru, koliko je koštala i trasa Zagreb-Split. Sagradili smo 1.000 km. Dok se građanima prezentira farbanje tunela, nitko se ne bavi razlikom od stotina milijuna ili milijardi kn. Korupcija je kada se Ovršnim zakonom omogući da se pojedinci na troškovima tog postupka obogate dok se siromašni građani tjeraju u bijedu", naglašava Kolakušić.

Političke elite proizvode društveni kaos jer se u njemu dobro snalaze budući da za njih vrijede posebna pravila. Kolakušić naglašava i da je izrazito prisutna korupcija u pravosuđu, a on se 10 godina već zalaže da sve odluke sudova budu javne, bez anonimizacije sudaca i stranaka jer je sadašnje skrivanje protivno Ustavom određenoj javnosti sudskih postupaka.

Izvor problema - političko kadroviranje

"Nije isto donositi odluke koje odudaraju od prava i zdravorazumske logike pod nadzorom javnosti ili u tajnosti. Nije isto ako je odluka i njeno obrazloženje dostupno samo strankama u postupku ili cijeloj javnosti. Kako u raspolaganju javnim novcem, tako je i u sudskim postupcima osnovni korak protiv korupcije javnost cijelog sudskog procesa. U našem kaznenom zakonodavstvu nedostaju novčane kazne koje bi se izricale uz kazne zatvora za kaznena djela korupcije i utaje poreza. Veliki broj ljudi protiv kojih se vode postupci za privredni kriminal ili korupciju prenio je imovinu na bliske osobe, te su dijelovi kaznenih odluka, kojima im se nalaže da plate štetu koju su počinili proračunu, mrtvo slovo na papiru. Ako pored kazne guljenja krumpira izreknete i novčanu kaznu, primjerice u iznosu od 10 milijuna kn, osobi koja nema ništa, a bila je 10 godina direktor javnog društva iz kojeg su nestale stotine milijuna kuna, začudili biste se kako bi ista bila plaćena u kratkom roku da se novčana kazna zamjenjuje za bezuvjetnu kaznu zatvora kao i za sitne prekršaje", upozorava Kolakušić.

Sociolog kriminala dr. Renato Matić, koji godinama istražuje korupciju i njezine uzroke, prošle je godine objavio znanstveno istraživanje koje je pokazalo da je političko kadroviranje ključ problema kad je riječ o snažnoj otpornosti korupcije u Hrvatskoj.

"Ljudi koji su stvarali i doprinijeli da se korupcija generira, kad se nađu na poziciji vlasti, kao floskulu predlažu rješenja. Ne može se sustav koji je korupciju stvorio i od nje živi boriti protiv korupcije. Nismo bili korumpiraniji nikad do sad, ulazak u EU nije ništa riješio, političke elite smatraju da su ispunili formu i to je to. Korupcija, u okolnostima političkog utjecaja u javnim profesionalnim strukturama, postaje i opstaje uobičajena, očekivana i poželjna aktivnost, a u okviru očekivanog institucionalnog djelovanja omogućuje se njezina obnova i pojačava otpornost, čak i ako je u društvu ostvaren pomak u razvoju percepcije i svijesti o korupciji. Djelotvorna strategija borbe protiv korupcije započinje razvlaštenjem političkih aktera od bilo kakvoga političkog utjecaja na profesionalne procese i strukture u javnim institucijama, a prvi je korak u tom smjeru raskid s praksom političkoga kadroviranja", ističe dr. Matić.

Ljudi ne vjeruju da se išta može promijeniti

Predsjednica Transparency Internationala Hrvatska, vodeće nevladine organizacije koja se bori protiv korupcije, Davorka Budimir smatra da borba protiv korupcije nikad nije postojala, da su korupcija i potkradanje države naslijeđe iz bivšeg sustava u koje nitko ne želi dirati jer predstavljaju vrijednosni sustav političkih elita. Formalno se osnivaju institucije koje bi se trebale boriti protiv korupcije, ali im se u Državnom proračunu ne osiguravaju sredstva za elementarno funkcioniranje.

"Korupciju građani uvijek ističu kao jedan od najvećih problema našeg društva, ali kad se već 27 godina ne događa nikakva promjena na tom polju građani počinju vjerovati da se to ni ne može promijeniti i da je korupcija zabetonirana. Političke elite uopće ne žele promjene ni borbu protiv korupcije. Hrvatska je, pod pritiskom EU-a, postavila zakonodavni okvir, usustavila preventivna tijela za borbu protiv korupcije – izabrali smo povjerenika za pristup informacijama, izabrano je Povjerenstvo za sprečavanje sukoba interesa, osnovano je tijelo koje kontrolira postupke javne nabave. Sve su te institucije bile zamišljene kao neovisne od politike, ali je za rad tih tijela u startu osigurano premalo financijskih sredstava čime su neke od njih bile gotovo paralizirane čak i u obavljanju osnovnih djelatnosti. U slučaju represivnih institucija koje bi se trebale boriti protiv korupcije još je i gore jer ni njima nisu osigurana financijska sredstva da rade brže i učinkovitije. Godinu za godinom glavni državni odvjetnik javno upozorava da nemaju dovoljno materijalnih sredstava za normalan rad. Zbog svega toga smatram da borba protiv korupcije ovdje nikad nije ni bila u fokusu politike", naglašava Budimir.

Više novca i nacionalna direkcija za borbu protiv korupcije

Uvjerena je kako je izostanak borbe protiv korupcije najveći problem u Hrvatskoj i da je ona glavni uzrok i iseljavanja i izumiranja.

"Sustav je napravljen tako da politika sve kontrolira i sam sustav potiče koruptivne radnje i čitav niz nepravilnosti. Kod nas morate imati političku vezu za zapošljavanje na bilo kojoj razini – od čistačice do menadžera, prosječni građani ne mogu živjeti od svog rada ili znanja. Hrvatska nema problem ni s ustašama ni s partizanima, generacije koje su se rodile početkom rata završile su fakultete, zasnivaju svoje obitelji, njima bivši sustav ništa ne predstavlja. Oni traže reforme i borbu protiv korupcije, ali toga nema i oni naprosto masovno iseljavaju u društva koja provode reforme i bore se protiv korupcije", zaključuje Budimir i ističe kako do danas političke elite nisu osigurale zakonsku zaštitu prijavitelja korupcije premda se u to kunu u svakoj izbornoj kampanji. Zaštita zviždača, istinska kontrola financiranja političkih stranaka i postupaka javne nabave, primjereno financiranje državnih institucija koje su zadužene za borbu protiv korupcije preduvjeti su da uopće možemo govoriti o namjeri da se ovo društvo bori protiv korupcije.

Sudac Kolakušić naglašava kako je za istinski početak reforme društva i borbe protiv korupcije nužno napokon početi primjenjivati Zakon o porezu na dohodak, koji od 2000. godine daje ovlast ispitivanja stečenog dohotka - imovine, koji je najefikasnije sredstvo za povrat sredstava u Državni proračun i oduzimanje nezakonito stečene imovine.

"Porezni zakoni i postupci su u svim razvijenim državama važniji od Kaznenog zakonodavstva. Porezni postupak je brz jer u njemu građanin mora dokazati iz kojih sredstava je pribavljena imovina, za razliku od kaznenog postupka koji je iznimno skup i dugotrajan, u kojem državno odvjetništvo mora dokazati da je netko primio mito, a što je vrlo često gotovo nemoguće. Dovesti korupciju i pogodovanje u normalnije okvire je znatno brže i lakše kroz primjenu poreznih propisa nego kroz kazneno zakonodavstvo, odnosno, ako se ne dopusti uživanje u plodovima nezakonitog postupanja, onda će takvih postupanja biti sve manje i manje. Nužno je hitno osnovati Nacionalnu direkciju za borbu protiv korupcije čijeg bi ravnatelja građani izabrali neposredno i koji bi odgovarao za svoj rad Saboru pod budnim okom građana", zaključio je Kolakušić