Otprilike 37.000 ljudi na Kosovu prima beneficije kao priznanje za svoju službu tijekom rata na Kosovu 1998./99. Od tog broja, nešto više od 3.600 su žene. Jedna od njih je Albina Haradinaj, 42-godišnja bivša vojnikinja iz Đakovice.

Iako joj status veteranke osigurava službeno priznanje i pogodnosti poput besplatne zdravstvene skrbi za nju i njezinu užu obitelj, javno priznanje za njezin doprinos tijekom rata gotovo i ne postoji.

Mladi su se uključili

Haradinaj je imala 17 godina i bila učenica kada se uključila u rat na Kosovu, koji se vodio između snaga Savezne Republike Jugoslavije i Oslobodilačke vojske Kosova (OVK/UCK). U to je vrijeme Kosovo bilo dio Jugoslavije.

Rođena i odrasla u Đakovici, ona i ostali iz njezine generacije osjećali su da moraju nešto učiniti kad je rat počeo.

„Gotovo svi mi mladi tada smo se mobilizirali, i većina je završila u ratu. Bila je to ta kolektivna energija — znali ste da nemate drugog izbora; svatko je morao dati svoj doprinos na svoj način“, rekla je za DW.

Muškim veteranima drukčiji tretman

Tijekom sukoba upoznala je čovjeka koji će postati njezin suprug. Oboje imaju službeni status veterana, no kad je riječ o priznanju — i od državnih institucija i od javnosti — njihova se iskustva znatno razlikuju.

„Često dodjeljuju zahvalnice, osobito 8. marta, učiteljicama ili policajkama, ali nikad nisam čula da je jedna dodijeljena ratnim veterankama“, rekla je Haradinaj za DW.

„Na televiziji je sav prostor rezerviran za muškarce“, nastavila je. „Bile smo tamo s njima — sa Shkelzenom Haradinajem, velikim herojem — i ja sam bila tamo. No društvo ne cijeni moj doprinos na isti način na koji cijeni doprinos moga supruga. To je diskriminacija.“

Ističe kako je taj tretman u oštrom kontrastu s načinom na koji su spolovi bili tretirani tijekom rata. „Kako je moguće“, pita se, „da smo u ratu imali iste dužnosti?“

Žene su obavljale razne uloge

Prema podacima Ministarstva obrane Kosova, žene su unutar OVK-a radile na raznim dužnostima, i na bojištu i izvan njega, uključujući borbene operacije, logistiku, obavještajne poslove, medicinsku pomoć i druge zadatke od strateške i operativne važnosti.

Nerxhivane Azizi imala je 23 godine kada je počela služiti kao vojna bolničarka i fotoreporterka. Nakon što se pridružila OVK-u, pomaganje ranjenima, asistiranja pri porodu i dokumentiranje ratnih zločina postalo je njezina svakodnevica.

No čak i nakon završetka rata, težina tih sjećanja — pojačana institucionalnim zanemarivanjem — otežavala joj je kretanje naprijed. Ne znam zašto se to događa, ali uvijek su nas pokušavali diskriminirati“, rekla je Azizi za DW. „Prošlo je 26 godina od rata, a oni nas i dalje ne mogu prihvatiti kako treba — shvatiti da smo svoj posao radile s velikom iskrenošću, s velikom hrabrošću i da smo mi bile te koje su izašle iz rata neokaljane.“

Psihološke rane koje je ostavio rat

Od svega što je vidjela, sjećanje na masakr u selu Račak nikada je neće napustiti. U januaru 1999. godine, srpske snage iz Jugoslavije ubile su 45 nenaoružanih albanskih seljana u Račku. Među njima su bili 14-godišnji Halim Beqiri i 99-godišnji Avdyl Sejdiu.

Prije masakra, Azizi je uglavnom fotografirala spaljene kuće. Toga dana odlučila je dokumentirati sve što vidi, unatoč opasnosti, dok se još nalazila u dometu srpske vatre. „Sjećam se da sam sama sebi rekla: ‘Moram to učiniti.’ Niko mi nije rekao da fotografiram. To je bio unutarnji glas koji je govorio: ‘Svi moraju ovo vidjeti.’ I tako sam fotografirala svaku osobu posebno“, kaže ona.

"Stvarnost koja je skrivena"

Uz psihološke ožiljke rata, život veteranki na Kosovu ostao je težak i nakon prestanka sukoba. Bez institucionalne podrške, Azizi kaže da je morala iznova graditi život potpuno sama. „Mi smo veteranke koje su kupile svoje stanove uz bankovne kredite, radeći vlastitim znojem kako bismo stvorile dom, kako bismo imale krov nad glavom“, rekla je.

Nejednakost se, kaže, proteže i na sljedeću generaciju. Primjećuje razliku između svog poslijeratnog iskustva i iskustava nekih muških veterana. „Kakve prednosti njihova djeca imaju u odnosu na moju? Oni su povećali svoje privilegije i obogatili se, dok smo mi, na neki način, osiromašile — ostale smo siromašne“, kaže Azizi, dodajući: „To je stvarnost koja je skrivena.“

Prema studiji UN Women iz 2024., žene na Kosovu suočene su s većim rizikom od siromaštva nego muškarci, a ekonomska nejednakost povezana je s neplaćenim porodičnim obavezama, diskriminacijom na tržištu rada i nedostatkom vlasništva nad imovinom.

Koči ih patrijarhalni mentalitet

Miradie Kelmendi, veteranka iz Peći, koja se pridružila OVK-u i radila na raznim poslovima, uključujući kuhanje, pranje rublja i prijevoz, razočarana je načinom na koji se aktualna vlast odnosi prema ženama koje su sudjelovale u ratu ili bile pogođene njime. „Nisam nimalo zadovoljna — posebno kada je riječ o obiteljima nestalih, ratnim invalidima, veteranima, majkama i sestrama diljem Kosova koje su silovane. Nimalo“, rekla je Kelmendi za DW.

Kosovski Zakon o ravnopravnosti spolova uspostavlja pravni okvir za osiguravanje jednakosti i institucionalne podrške ženama, no u praksi postupci državnih institucija često ne ispunjavaju ta obećanja.

Gazmend Syla, zamjenik predsjednika Organizacije ratnih veterana, smatra da su veteranke izložene stigmi ponajviše zbog prevladavajućeg patrijarhalnog mentaliteta na Kosovu, koji obeshrabruje ili sprječava žene veteranke da sudjeluju u javnom životu ili da zauzimaju pozicije nosioca odlučivanja.

Nakon rata, mnoge od tih žena udale su se. Posebno u ruralnim područjima, muževi često ne dopuštaju svojim suprugama da prisustvuju veteranskim događanjima. Syla to smatra nepravdom. „Mentalitet ovdje je doveo do toga da su žene isključene iz poslijeratnog života“, rekao je za DW. „Ako žene nisu bile uključene u poslijeratne inicijative — koje su gotovo u potpunosti vodili muškarci — društvo ih je, zapravo, ‘zaboravilo’.“

Sociolog Genc Xerxa smatra da ovo zanemarivanje uveliko utiče na društveno samopouzdanje tih žena i šteti njihovom mentalnom zdravlju, jer se osjećaju isključenima zbog činjenice da se njihov doprinos previđa. „Znajući da još uvijek živimo u patrijarhalnom kulturnom kontekstu u kojem dominiraju muškarci, još uvijek nismo postigli istinsku društvenu emancipaciju i priznanje koje odražava stvarne vrijednosti“, rekao je za DW.

„Kada tome dodamo ruralni mentalitet i nisku društvenu osviještenost o samopoštovanju — s obzirom na to da većina veteranki dolazi iz tih područja — takav način razmišljanja otežava društveno priznanje, opterećeno sramom i muškom dominacijom“, napominje Xerxa.