Jugoistočni rub Evrope osjeća da ga je Evropska unija zaboravila. Opet. Ponovo je to, kao i toliko puta do sada, ista igra: vođeni evropskom idejom čitavi narodi streme demokratiji, nezavisnosti i blagostanju. Ipak, politički zaokret, ekonomske i socijalne reforme u bivšim socijalističkim državama ne mogu doći same od sebe. To je poznato najmanje četvrt vijeka, od pada Gvozdene zavjese. To znaju u Briselu i u Berlinu. Njemačka i EU su obećale pomoć i manje ili više podržavale države jugoistočne Evrope u tranziciji.

Nakon rata u bivšoj Jugoslaviji je vremenski oročenim Paktom stabilnosti za jugoistočnu Evropu trebalo da bude finansijski podržan prelaz na demokratiju i tržišnu privredu. Ali do građana ta tranzicija nije stigla. Ne samo jer novca nije bilo dovoljno nego i zato što je mnogo sredstava nestalo u mračnim kanalima – mutni poslovi, olakšani činjenicom da su tokovi novca tek površno kontrolisani. Korupcija i nesposobnost poslovanja u sopstvenim zemljama upareni sa tananim investicijama bogatog Zapada i ogromnom nezaposlenošću su mnoge ljude otjerali u siromaštvo. A i natjerali na odlazak iz zemlje.

Nije samo na Kosovu vođena pogrešna politika

Kosovo je najnoviji primjer. Suvišna je čitava diskusija ministara unutrašnjih poslova EU o tome da li treba liberalizovati viznu politiku prema Kosovu ili zemlju proglasiti „sigurnom“. Život na Kosovu je isto toliko siguran ili nesiguran kao i u Srbiji, Makedoniji ili Albaniji. Muka mnogih kosovskih Albanaca je nepodnošljiva. Najprije bježe socijalno najugroženiji, često Romi, u nadi da će uteći bijedi. Brzo slijede i dobro obrazovani mladi ljudi u želji za boljim životom u EU. I to iako svi znaju da skoro niko ne dobija azil i da će skoro svi biti vraćeni nazad.

Aktuelni izbjeglički talas trebalo bi da probudi EU, ali i Sjedinjene Američke Države. Već su previše budilnika prespavali. Uz masivnu zapadnu pomoć je rođena jedna država čije su šanse bez kontinuisane i dugoročne ekonomske i političke podrške od početa već bile male. Brisel i Vašington i dalje su odgovorni i ne smiju da prepuste najmlađu državu Evrope samoj sebi.

No Kosovo ni izbliza nije jedini primjer pogrešne razvojne politike usred Evrope. Bugarska i Rumunija, a kasnije i čitav Zapadni Balkan, po sličnom scenariju su vođeni ka Evropskoj uniji – uz mnogo oklijevanja i ogromne prepone. Pri tome bi nekakav solidarni pakt – sličan onome prema kojem zapad Njemačke plaća bivšem DDR-u – svakako bio mnogo efektniji.

Jedina želja – dostojan život u domovini

Tu stvari ne treba šminkati: veliki talas migranata dolazio je i sa istoka Njemačke na zapad zemlje. Ali nikada nije došlo do masovnog zbjega. Brzo uočljiv privredni zamah u istočnim pokrajinama pojačano je dovodio investitore, nezaposlenost je ostala pod kontrolom, životni uslovi i prihodi danas donekle već mogu da se uporede sa onim u zapadnim pokrajinama.

Ljudi u jugoistočnoj Evropi o takvom razvoju mogu tek da sanjaju. Sve što žele je život dostojan čovjeka u sopstvenoj domovini. Odlasci u egzil nastaviće se sve dok takva srednjeročna perspektiva nije ponuđena. To važi i za Kosovo. Kada zahtjev za azil bude konačno odbijen, većina migranata će pokušati da ilegalno ostane na Zapadu, da nekako preživljava radeći na crno. Iz njihove perspektive je takav život lakše podnositi, nego bijedu kod kuće.

EU mora konačno da prizna da je vodila pogrešnu politiku na jugoistočnoj periferiji Evrope. Za to su potrebni hrabrost i politička odgovornost. I volja da se sasvim drugačije pristupi fenomenu ekonomskih izbjeglica, uprkos kriznim žarištima u Ukrajini i Grčkoj. Nije nov zahtjev za Maršalovim planom ili solidarnim doprinosom za taj region. Ali teško da je taj zahtjev čuo iko u EU i SAD. Možda nije htio da čuje.

Sve dok na vidiku nema rješenja koje će zaista stići do građana, uvijek će u Evropi nicati grupe ljudi koji okreću leđa svojoj zemlji kako bi pobjegli od bijede. I kako bi prije svega svojoj djeci obezbijedili dostojanstven život.