Bilo je vremena kada je Minhenska konferencija o bezbjednosti bila mjesto sa kojeg se šalju signali razumjevanja i nade. Ova konferencija, 54. po redu, nije iznjedrila takve signale. „Do ponora – i nazad?" bio je njen naslov koji dobro opisuje stanje u svijetu. Poslije tri dana u Minhenu je jasno da upitnik na kraju naslova mora da ostane – sve i dalje miriše na konflikt.

Konferencija o bezbjednosti se doduše ponovo pokazala kao mjesto na kojem se pobroje i analiziraju raznovrsni rizici svijeta. Ali kao da je diplomatija došla do kraja ćorsokaka. Velika je i dalje zasluga šefa konferencija Volfganga Išingera što za isti sto dovodi najrazličitije aktere iz suprotstavljenih tabora. No konferencijska dvorana je postala arena protivrječnih narativa, koji se naizgled ne sudaraju već samo iznose, jedni pored drugih. Pravo razumijevanje i konstruktivni prijedlozi za škakljive probleme? Ništa od toga.

Posebno jasno bilo je posljednjeg dana konferencije. Međusobne optužbe činile su lajtmotiv izjava izraelskog premijera, te iranskog i saudijskog ministra spoljnih poslova. Riječi posljednje dvojice su veoma podsjećale na izjave od prošle godine – dodatni znak za očajnu situaciju. Čak i sam Volfgang Išinger – kao diplomata zapravo obavezan na umjereni optimizam – na kraju konferencije je samo konstatovao da se malo čulo o konkretnim koracima za ublažavanje rizika.

Drugi primjer: puštanje novinara Deniza Judžela iz turskog zatvora dominiralo je razgovorima po hodnicima prvog dana konferencije. Dan kasnije pokazalo se koliko udaljene mogu biti pozicije njemačkih i turskih političara: političar njemačkih Zelenih Džem Ozdemir bio je u istom hotelu gdje je bio smjeten turski premijer Binali Jildirim. Jedan tjelohranitelj iz turske delegacije nazvao je Ozdemira „teroristom" pa je njemački političar stavljen pod policijsku zaštitu. Ništa ne pomaže ni to što je turski šef diplomatije Mevlut Čavušoglu kasnije optužio Ozdemira da laže. Ne treba se iščuđavati – turska vlada beskompromisno staje u odbranu vojne akcije protiv Kurda.

Krah diplomatije kao umjetnosti spretne upotrebe jezika demonstrirao je poljski premijer Mateuš Moravjecki. Kada ga je jedan novinar pitao o takozvanom „zakonu o Holokaustu" koji je donijet u Poljskoj, Moravjecki je priznao da je i među Poljacima bilo zločinaca „kao što je bilo jevrejskih zločinaca, kao što je bilo ruskih zločinaca, ukrajinskih, a ne samo njemačkih".

I u komplikovanom odnosu Zapada prema Rusiji diplomatija se nije istakla. Umjesto toga nepomirljive međusobne optužbe. Ukrajinski predsjednik Petro Porošenko predstavio je Moskvu kao izvor sve nevolje u Evropi. Tražio je jači pritisak na Moskvu i izjasnio se protiv bilo kakvog popuštanja sankcija i poželio brz prijem svoje zemlje u EU i NATO.

Zauzvrat je vidno iznervirani ruski šef diplomatije Sergej Lavrov prebacio Evropi povratak u „nacističko doba", američke optužbe o miješanju u izborni proces označio kao blebetanje, a s obzirom na američke planove o dodatnom atomskom naoružavanju objavio da Rusija neće zaostajati.

Američka delegacija se – s izuzetkom bivšeg državnog sekretara Džona Kerija – uljuljkala u uvjerenje da je moralno superiorna. Bez da i trunku preispitaju sebe ili pokušaju da razumiju stavove druge strane, Amerikanci su oštro napadali Rusiju i Iran, oslanjali se na pritisak i vojnu moć. Diplomatija izgleda Vašingtonu ne znači mnogo – na to su se više puta žalili i Evropljani. To pokazuje i smanjenje budžeta Stejt dipartmenta. Ako se uopšte i razgovara, onda samo iz pozicije vojne nadmoći, a tada to uopšte nisu razgovori već diktati.

Ipak, pored mahom deprimirajućih trideset panela u konferencijskoj dvorani bilo je preko 1.000 bilateralnih susreta u sobama hotela Bajeriše hof. Volfgang Išinger opisao je zvanični dio konferencije kao „vrh ledenog brijega". Ostaje samo da podvodni dio brijega nije jednako beznadežan kao vidljivi vrh.