"Štit i mač partije" - s tom predodžbom je 1950. godine uspostavljeno Ministarstvo za državnu sigurnost Njemačke Demokratske Republike (DDR). U praksi je to značilo: špijuniranje, potlačivanje, sijanje sumnje. Glavna ciljna skupina: vlastito stanovništvo. Stasi (Štazi), kako je stanovništvo zvalo Ministarstvo državne sigurnosti, bio je najvažniji sustav ranog upozorenja i aparat za ugnjetavanje Komunističke partije DDR-a (SED). 

"Ponesite sa sobom vapnenac i cigle!"

Pad Berlinskog zida 9. studenog 1989. godine Stasi ipak ne može spriječiti. A time ni vlastitu propast. Devet dana nakon iznenađujućeg otvaranja granice, DDR-ova tajna policija je preimenovana u Službu za nacionalnu sigurnost (AfNS). Novo ime, stari sustav - tako to tada vidi velika većina od 17 milijuna istočnih Nijemaca.

15. siječnja 1990. je Stasi glavna tema na sjednici Središnjeg okruglog stola u Berlinu. Predstavnici starog režima u vrijeme šefa vlade Hansa Modrowa skupa s građanskim aktivistima raspravljaju o budućnosti oronulog DDR-a. Tog dana Novi forum poziva na prosvjede ispred središnjice Stasija. "Donesite vapnenac i cigle!", piše na jednom letku. Žele simbolično ozidati tajnu službu. Juriš na središnjicu "maštom i bez nasilja".

"Država nije još dala ostavku"

Tisuće ljudi slijedi taj poziv, među njima je i Arno Polzin iz Istočnog Berlina. Jedan detalj tadašnji 27-godišnjak nikad neće zaboraviti: "Činjenicu da ste mogli nekažnjeno ući u taj kompleks." Nema otpora, nema kontrola. Naprotiv. Kad je Polzin stupio u središnjicu Stasija, koja je desetljećima bila hermetično ograđena, na najvišem katu jedne od zgrada je ugledao uniformiranog policajca. Očito nisu bili tu kako bi ljude zastrašili ili ih istjerali, kaže Polzin u razgovoru za DW, već su sa "zanimanjem i radoznalošću" pratili što se dolje događa. To je za Polzina bila simbolična slika. 

Jurišom na Stasijevu središnjicu pada i posljednje uporište DDR-ove tajne službe. A sve je počelo oko 300 kilometara jugozapadno od Berlina. U Erfurtu je umjetnica Gabrile Stötzer s jednom skupinom žena već 4. prosinca 1989. bila organizirala okupaciju lokalne zgrade Stasija. Granice između Istoka i Zapada su u tom trenutku bile otvorene, ali ova skupina žena je sumnjala u mir. "Država još nije bila pala", kaže Gabriele Stötzer u razgovoru za Deutsche Welle. Policija, vojska i Stasi su, navodi ona, bili još uvijek naoružani.    

Unatoč tome su te žene skupile svu svoju hrabrost i zatražile ulaz u zgradu Stasija - i vrata su se doista otvorila. Začuđenim uposlenicima su objasnile što žele: "Vi ste o nama pravili dosjee, ovi akti su naše vlasništvo. To sada želimo spasiti. Želimo vidjeti hoćete li pokušati to uništiti."

Informirale gradonačelnika

Nisu se plašile, kaže Gabriele Stötzer. Njihov cilj je, ističe, bio jasan a akcije isplanirane. Koliko god to zvučalo ludo, prethodno su čak informirale gradonačelnika o predstojećoj akciji. A državnom odvjetniku su uputile zahtjev da zapečati prostorije Stasija kako bi se spasili dosjei. "Znale smo da je i to veliko blago, naše blago." Njihovi životi su zapisani u tim dosjeima, time je Stasi nastojao vladati nad njima, priča Gabriele Stötzer. U očima Stasija je ta tada mlada žena već rano bila državna neprijateljica. Njezin prijestup: prosvjedovala je 1976. skupa s drugim građanskim aktivistima protiv oduzimanja državljanstva glazbeniku Wolfu Biermannu. Za to je Gabriele Stötzer osuđena na godinu dana zatvora, koju je odslužila u ženskom zatvoru Hoheneck.

Unatoč kazni, ona je odbila odseliti se na zapad Njemačke, te se za svoju egzistenciju u DDR-u borila kao slobodna umjetnica. Stasi ju je i dalje nadzirao. Način na koji su ona i istomišljenici u vrijeme koje je uslijedilo nakon pada Berlinskog zida srušili tajnu službu, Gabriele Stötzer još i danas smatra "genijalnim" i "grandioznim". U čitavom tadašnjem DDR-u se bila proširila vijest iz Erfurta koja se doimala nevjerojatnom - da su građani ušli u Stasijeve zgrade i da se na njih ne puca.

Samo u Berlinu je taj proces trajao duže. Markus Meckel, koji je 1990. nakratko bio ministar vanjskih poslova DDR-a nakon prvih slobodnih izbora, za to ima objašnjenje koje zvuči uvjerljivo. DDR je bio centralistička država, kaže on, a u istočnom Berlinu je bilo "sjedište moći", pa tako i "represivnog aparata". A Stasi se mogao ukloniti samo slabljenjem vlade, navodi Meckel. Taj trenutak je došao 15. siječnja 1990. godine.

Kapitulacija šefa vlade Hansa Modrowa

Tri dana nakon juriša na Stasijevu središnjicu, zadnji komunistički šef vlade DDR-a Hans Modrow popušta i naređuje da se rasformira tajna služba Stasi. "Velika zasluga" DDR-ove narodne skupštine, odnosno parlamenta je bila da su Stasijevi dosjei nakon toga otvoreni, kaže Meckel u razgovoru za DW. To je odlučeno unatoč protivljenju iz zapadne Njemačke, navodi Meckel.

Zapadnonjemački kancelar Helmut Kohl je radije htio te dosjee držati pod ključem. Kako bi se to spriječilo, Arno Polzin i istomišljenici su u rujnu 1990. drugi put uspješno krenuli u juriš na Stasijev kompleks u Berlinu. Najvažniji cilj građanskih aktivista "Moj dosje pripada meni" je ostvaren. U tom trenutku Arno Polzin je strahovao da bi zapadnonjemačke tajne službe mogle dobiti uvid u dosjee "prije nego što DDR-ovi građanski aktivisti uopće budu imali šanse saznati što se tu događalo."   

Bez angažmana građanskih aktivista raspuštanje Stasija i otvaranje dosjea jedva da bi bilo zamislivo. Stasijevi dosjei će, kako je odlučeno 2019., srednjoročno svoje mjesto zauzeti u saveznom arhivu. Zadnji DDR-ov ministar vanjskih poslova Markus Meckel to smatra dobrim rješenjem i ističe kako je ovaj slučaj možda bio uzor za druge zemlje bivšeg Istočnog bloka koje su slijedile njemački primjer. Juriš na središnjicu Stasija 15. siječnja 1990. za njega ima posebno povijesno značenje: "To je bilo veliko djelo koje je važno i koje se mora zapisati i zapamtiti."