Kada je kanadska rudarska kompanija „Lucara Diamond Corp" prošle nedjelje najavila pronalazak epohalnog kamena od 2.492 karata u Bocvani, mnogi geolozi širom svijeta su trljali oči u nevjerici.

Da je danas živa, reakcija oskarovke Elizabet Tejlor na ovaj kamen sigurno bi bila vrijedna citata. Njena izreka „velikim djevojkama trebaju veliki dijamanti" i ljubav prema nakitu bile su legendarne, a njena privatna kolekcija jedna je od najskupljih na svijetu, uključujući nevjerovatan dijamant Tejlor Burton od 69 karata. To je 60 puta veće od prosječnog dijamanta na vjereničkom prstenu u SAD danas.

Zašto su ljudi toliko privučeni dijamantima? Šta ih čini posebnim? Odgovor je višeslojan poput briljantno brušenog dijamanta – počinje od njegovih svojstava, kao najtvrđeg materijala na Zemlji, sa najvišom toplotnom provodljivošću.

Suze bogova

Dijamanti su prvi put otkriveni u Indiji, gdje su ljudi vjerovali da su nastali kada je munja udarila u kamen. Stari Grci su mislili da su to suze bogova ili otpali komadići zvijezda. Vijekovima su bili cijenjeni zbog svog sjaja i tvrdoće, vjerovalo se da imaju ljekovita, pa čak i magična svojstva. Indijski kraljevi su nosili nebrušene dijamante u nakitu  ili kao amajlije u borbi.

Do početka 14. vijeka dijamanti iz Indije su pronalazili put do velikih evropskih gradova, što je dovelo do prve industrije obrade dijamanata u Veneciji i Brižu.

Dijamantski prsten, koji je nadvojvoda Maksimilijan Austrijski ponudio Mariji Burgundiji 1477. godine, često se smatra prvim vjereničkim prstenom sa dijamantom. Ali zapravo je Žan-Batist Tavernije, francuski trgovac draguljima i putnik iz 17. vijeka, bio taj koji je „zarazio" evropsku elitu dijamantima.

Poznat po svojim putovanjima u Indiju i Persiju, Tavernije je donosio mnoge poznate kamene na kraljevske dvorove širom kontinenta. Jedan od njegovih najboljih kupaca bio je francuski kralj Luj XIV, koji nije mogao da se zasiti svojih dijamanata.

Opsesija koja je, prema istoričarki i autorki Adži Raden, kombinacija psihologije i optike.

„Poludimo kada vidimo sjaj, jer smo bukvalno predodređeni da tražimo svjetlucavo. Sva živa bića koja mogu da vide programirana su da traže nešto svjetlucavo, jer to asocira na vodu, a voda je život". 

Slogan vijeka

„S druge strane", dodala je, „dijamantisu predmet i objekat nevjerovatne, vijek duge, originalne marketinške kampanje koja je na granici vojne propagande".

Ona misli na kultnu reklamnu kampanju kompanije De Beers, koja je urezala dijamante u svijest javnosti. Osnovana od strane britanskog imperijalnog tajkuna Sesila Roudsa 1888. godine, De Beers je kontrolisao proizvodnju većine svjetskih dijamanata više od jednog vijeka. Sa obiljem dijamanata iz novoosnovanih rudnika Južne Afrike, Rouds je shvatio da je jedini način da poveća njihovu vrijednost kontrola ponude, odnosno veštačko stvaranje oskudice.

Ali kada su globalne prodaje dijamanata opale nakon Velike depresije 1930-ih, De Beers je angažovao reklamnu agenciju N.W. Ayer & Son iz Filadelfije da podstakne potražnju. Rezultat kampanje iz 1948. bio je ništa manje od prevrata. „Dijamant je zauvijek" nije samo povezao dijamante sa romantikom i vječnom ljubavlju, već je pionirski uveo proizvod u Holivud, filmove i pjesme, na kraju koristeći popularnu kulturu da stvori potrebu za dijamantima.

Prodaja vjereničkih prstenova sa dijamantima je eksplodirala, a slogan „Dijamant je za zauvijek" i danas opstaje. Godine 1999. proglašen je za reklamni slogan vijeka.

Romantizovanje kamena (dijamanti u popularnoj kulturi)

Dijamanti svjetlucaju svuda u popularnoj kulturi, a od kada su prvi put otkriveni, imali su ogroman uticaj na način na koji razmišljamo.

Najstarija štampana knjiga na svijetu je „Dijamantna sutra" na kineskom jeziku. Datira iz 868. godine, a dijamant se koristi kao metafora za „probijanje" iluzije kako bi se pronašla čista istina.

U literaturi, dijamanti su inspirisali sasvim nove žanrove: roman Vilkija Kolinsa iz 1868. godine „Mjesečev kamen" o ukradenom indijskom dijamantu bio je šablon za moderan detektivski roman. A sinestetički kvalitet dijamanata u popularnoj muzici – „Lusi u nebu sa dijamantima" Bitlsa ili Rijanin hit „Diamonds" – nije izgubio ni trunku svoje privlačnosti.

Umjetnici su iskoristili dihotomiju dijamanata kao simbola konzumerističkog društva i vrhunskog luksuza. Endi Vorhol je dodao notu svojoj seriji svilenih otisaka „Cipele sa dijamantskom prašinom" iz 1980. koristeći pravu dijamantsku prašinu, dok je Demijan Hirst odveo ovu kontradikciju u ekstrem postavljanjem 8.601 dijamanta na gips ljudske lobanje.

U međuvremenu, dijamantska prašina se može naći svuda, od preciznih bušilica do turpija za nokte, pa čak i u luksuznim kremama za lice, a potencijal dijamanata kao slijedeće generacije poluprovodničkog materijala aktivno se istražuje. 

Tamna strana dijamanata

Ali priča o dijamantima nije uvijek blistava, i mnogi poznati kamenčići prizivaju složenu i spornu istoriju kolonijalizma. Kao legendarni Kohinur, koji je i dalje jedan od vrhunaca britanskih kraljevskih dragulja.

Porijeklom iz Indije, dijamant Kohinur od 105 karata preživio je vijekove intriga i osvajanja, prije nego što je desetogodišnji maharadža iz Pendžaba bio prisiljen da ga preda kraljici Viktoriji 1849. godine.

Nakon smrti kraljice Elizabete II u septembru 2022. godine, pozivi za njegov povratak postali su glasniji u nekoliko zemalja. Odluka da se Kohinur ne uključi u krunu kraljice supruge Kamile za krunisanje kralja Čarlsa tumačena je kao čin diplomatske osjetljivosti i pokušaj da se izbjegne kontroverza.

Kanadsko-indijska umjetnica i dizajnerka Rina Ahlualija, koja je uzela Kohinur kao temu u svojim slikama, kaže da je on i danas za mnoge Indijce konfliktan simbol. „To je mnogo više od običnog dragog kamena," rekla je. „Pošto potiče iz Indije, predstavlja i ponos i veoma bolno podsjećanje na kolonijalnu prošlost zemlje."

Popularna kultura takođe je imala ulogu u ukorijenjivanju tamne strane dijamanata u kolektivnu svijest, kao što se vidi po trajnoj mrlji „krvavih dijamanata". Ovaj termin se pojavio 1990-ih kako bi opisao dijamante iskopane i prodavane za finansiranje oružanih sukoba, pri čemu su zemlje poput Sijera Leonea i Angole postale simboli tog problema.

Globalna osuda dovela je do uspostavljanja globalne šeme sertifikacije 2003. godine kako bi se regulisala trgovina neobrađenim dijamantima. Ali kada je Holivud donio ovaj problem na veliko platno filmom „Krvavi dijamant", njegovo grafičko prikazivanje trgovine dijamantima kao pokretača surovog nasilja ostalo je duboko ukorijenjeno u svijesti ljudi.

Faktor koji je doprinio neophodnoj promjeni u ponašanju industrije, jer su ugledni igrači na tržištu dijamanata počeli da daju prednost mogućnosti praćenja porijekla i koristi za zajednice u zemljama koje proizvode dijamante.

Dizajnerka Sata Maturi, rođena u Sijera Leoneu, primjećuje da je porijeklo od ogromne važnosti u današnjem svijetu. „Više nije samo ‘lijepo imati' – to treba da bude sastavni dio onoga što radite".

„Mislim da danas ne postoji opravdanje za dizajnera ili bilo koga u ovoj industriji da kaže kako ne može da nabavlja dijamante na odgovoran način, jer postoji tehnologija koja to omogućava", dodaje Maturi.

 

Pratite nas i na Facebooku, preko "X", na Youtubeu, kao i na Instagramu