Ne zavaravajmo se: Naravno da Međunarodni monetarni fond (MMF) odavno ima u ladici krizni plan za Tursku. No naravno to niko neće potvrditi. Već jednom, 2002. godine, bilo je tako. Turska je bila nestabilna zemlja, inflacija je iznosila 40 posto i nezaposlenost je bila ekstremno visoka. Samo zahvaljujući kreditima MMF-a mogao je biti spriječen državni bankrot. Te godine je također na vlast došla AKP Redžepa Taiba Erdogana. Uvjete koje MMF daje svakoj zemlji da bi dobila novac od njega tadašnja vlada i njen premijer su uspješno ispunili. Premijer se tada zvao: Redžep Taib Erdogan.      

Kao rezultat toga tursko gospodarstvo se sjajno razvijalo, stvorena su brojna nova radna mjesta, inflacija je smanjena na manje od deset posto, Turska je postala interesantno mjesto za inozemne investicije. I njemačka poduzeća su se od tada masovno angažirala. Ljudi su ponovo dobro zarađivali, slavili su Erdogana. On im je omogućio novi standard - i zemlji političku stabilnost. I sjećamo se: Kada je izbila kriza eura i Grčkoj zaprijetila propast, Turska je stalno navođena kao pozitivan primjer za to kako se može uspjeti izaći iz jedne skoro bezizlazne situacije. Ipak čini se da je sve to sada u opasnosti.

Kad se vjetar okrene

Sigurno je da su američke sankcije na uvoz čelika i aluminijuma iz Turske, koje su stupile na snagu ovog ponedjeljka, bile samo kap koaj je prelila čašu. Jer kriza izjeda ekonomiju u zemlji već mjesecima. Turska lira je od početka godine izgubila više od polovine svoje vrijednosti u odnosu na dolar. Inflacija je u međuvremenu opet iznad 15 posto. Sve to će ljudi u Turskoj prije ili kasnije početi osjećati. Oni, koji su reformatora Erdogana nekoć slavili, jer im je omogućio bolji standard, će se okrenuti od njega ako izgube svoje poslove ili sebi više ne budu mogli priuštiti svoj dosadašnji životni standard.

Ipak turski predsjednik, koji je svojom autokratskom politikom tu zemlju doveo u ovu situaciju, krivicu za to vidi naravno kod drugih. Oružje u ovom ratu su dolar, euro ili zlato, rekao je Erdogan ponovo ovog vikenda. No to što on neovisnost Centralne banke stalno dovodi u pitanje, što je stanje koje investitore uvijek zastrašuje, što nasuprot ekonomskim teorijama tvrdi da se moraju smanjiti kamate kako bi se suzbila inflacija i ojačala valuta, sve to kod ulagača i na tržištima vodi porastu gubitka povjerenja. Rezultat se sada može vidjeti: Masovan odliv kapitala čija snaga sa sobom u vrtlog povlači i valute drugih zemalja u ubrzanom ekonomskom razvoju.

I sami Turci, od kojih predsjednik traži da svoje dolare i eure mijenjaju u lire, čine upravo suprotno: Oni svoje devize radije dižu iz banaka i ostavljaju kod kuće. 

(Još) nema razloga za paniku

Naravno u Europi sada vlada strah od širenja ove situacije. Jer ulagači se brinu samo oko jednog: oko novca. Odliv kapitala, kolaps valute s pravom stvara zabrinutost da turska poduzeća i banke više neće moći otplaćivati svoje dugove. No čini se da se stanje još uvijek može držati pod kontrolom: Prema aktualnim podacima koje je prikupila nizozemska banka ABN Amro, potraživanja europskih banaka iznose 143 milijarde eura. Prije svih su pogođene španjolska BBVA i italijanska Unicredit. Njemačke banke potražuju oko 18 do 20 milijardi eura.

Naravno nikome ne može biti ugodan veliki ekonomski slom u Turskoj. No ne mora se širiti strah Europom. Ekonomije u euro zoni su u međuvremenu ponovo stabilne, tako da neke potrese, i one sa Bospora, mogu izdržati. Naravno turska recesija bi se pridružila svim drugim faktorima nesigurnosti: i dalje nejasnom Brexitu i nepredvidivoj (trgovinskoj) politici američkog predsjednika. Međutim, samo je u rukama turskog predsjednika da stanje u ekonomiji u zemlji ponovo poboljša. Da on to može već je jednom dokazao.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android