U redu za čekanje niko ne progovara. Jedna žena zamišljeno gleda u vrh svoje cipele, a jedan momak kucka prstima po zidu. Prošlo je nekoliko dana od protesta kakvog na Kubi niko nije vidio u posljednje 62. godine i ogorčenje se osjeti u svakoj prostoriji. Bijes građana raste sa slikama brutalnosti policije, svjedočenjima majki čija su djeca nestala te nedjelje, te snimcima militarizovanih gradova.

Neko ko nije poznavao Kubu prije ovog istorijskog datuma mogao bi steći dojam da su vlasti uspjele situaciju staviti pod kontrolu, te da na ulicama opet vlada mir. Međutim, u stvarnosti ta prividna tišina nije ništa drugo nego strah, bijes i bol.

U Havani se napetost može osjetiti u zraku. Svuda su policajci, vojni službenici i provladini civili s improviziranim palicama u rukama.

Širi se strah

U zidovima kubanskih domova raste neraspoloženje i teku suze. Hiljade porodica u policijskim stanicama traže nekog svog, dok drugi očekaju da će im neko u uniformi uskoro pokucati na vrata i odvesti člana porodice za kojeg se sumnja da je učestvovao u protestima.

Novi nemiri izbili su u različitim dijelovima zemlje, ali su ih elitne jedinice oružanih snaga, poznate kao strašne "Crne ose", prekinule - udarcima i pucnjima. Od izbijanja prvih protesta brojni nezavisni novinari su uhapšeni, drugi su u kućnom pritvoru, a pristup internetu je nekoliko puta bio cenzurisan.

Građani, koje su vlasti prikazivale kao potpuno lojalne sistemu, poslušne i mirne, više ne postoje. Na njihovo mjesto došla je zemlja puna poziva na proteste, od kojih su neki glasni, a drugi prigušeni. I nemoguće je predvidjeti kada će se oni ponovo čuti. Prava Kuba se još više udaljila od zemlje koju promovišu u službenim medijima.

Iako ta prava Kuba osjeća da je povratila glas civilnog društva, te je masovno testirala svoju snagu na ulicama i naglas izgovorila riječ "sloboda", mediji pod kontrolom službenih medija i dalje govore o zavjerama iz inostranstva, pojedinačnim grupama koje protestuju, te o kriminalcima koji pljačkaju tržišta.

Može li doći do građanskog rata?

Ta dva narativa se međusobno isključuju i neće moći dugo koegzistirati. Kubanski predsjednik Miguel Díaz-Canel pokušao je relativizirati prve riječi izgovorene na početku protesta, kada su se praktično svakih sat vremena pojavljivale vijesti o nekom novom protestu.

"Zapovijed za borbu je izdata " i "spremni smo na sve", prijetio je tada, a bauk građanskog rata lebdio je nad ostrvom. Sada, ne spominjući te riječi, koristi pojmove poput "harmonije", "mira" i "radosti", ali nije baš uvjerljiv, jer u isto vrijeme stotine autobusa širom zemlje prevoze vojne jedinice na nova mjesta i gradske četvrti.

Do sada je jedina mjera za ublažavanje protesta bila najavljivanje ukidanja ograničenja za putnike, te lijekove, namirnice i toaletne potrepštine. Ali ova mjera dolazi kasno, nakon višegodišnjih zahtjeva, i shvaćena je kao mrvica naspram zahtjeva za društvenim promjenama, ostavkom glavnih političkih figura i što bržim početkom tranzicije prema demokratiji.

„Sloboda ne może stati u kofer”, upozoravaju mnogi na društvenim medijima. Baš kao što ni pobunjenici ne mogu biti zaustavljeni policijom. „Bili smo toliko gladni, da smo progutali vlastitu glad", może se pročitati svuda. Ali sada smo toliko bijesni, da su oni ti koji nas se plaše – i to se da primijetiti.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu