Predsjednik Aleksander van der Belen gotovo očajnički apeluje na dobru volju svojih sunarodnika: „Molim vas, nemojte sada zgađeni okrenuti leđa politici!".

No, odvažni demokrata na najvišoj funkciji ne može da izbriše tragove koje je u austrijskom društvu ostavila koalicija konzervativaca i desničarskih populista.

Kod Kurca sve prolazi

Za kratko vreme bečke koalicije kancelar Kurc se držao devize trojih majmuna: „Ništa ne vidim, ništa ne čujem, ništa ne govorim". Pustio je da desničarski populista dozvoli sebi nečuvena verbalna iskliznuća i da dođe do pripreme za neku vrstu preuzimanja vlasti sa desne strane. A pri tome je glavni jastreb bio ministar unutrašnjih poslova Herbert Kikl.

Ministar je pretresao dijelove tajne službe koji su bili nadležni za gonjenje krivičnih dela desničarskih ekstremista. Susjedne zemlje su obustavile saradnju, povjerenje je nestalo. A Kurc je gledao u stranu. Kikl je prihvatilišta za potražioce azila proglasio „centrima za pripremanje odlaska" i rekao da će ljudi u tim centrima biti „koncentrisani". Iza te izjave ne stoji previd, već namjera. A Kurc nije rekao ništa.

Desničarski populista u Ministarstvu unutrašnjih poslova je kao u udžbenicima proširio svoj uticaj na policiju, tajne službe i armiju. Posljednjeg dana svog mandata je još drsko i bezobrazno imenovao svog partijskog prijatelja za šefa bezbjednosti. Taj poduhvat je propao prije svega zbog intervencije predsjednika države. Kurz se nije umiješao. On nije htio da vidi kako njegov koalicioni partner krši pravila, jer je iskliznuće udesno smatrao nečim što treba trpjeti da bi ostao na vlasti.

Brana je pukla

Samo 18 mjeseci je bilo potrebno da se u Austriji ono što je u osnovi nečuveno ponovo učini prihvatljivim. Da se ljudi porede sa pacovima, da se muslimani generalno sumnjiče, da podmladak FPO objavi karikaturu po uzoru na jednu koja je nekad krasila stranice jednog nacističkog borbenog lista. Od nacističkih simbola, preko jezika Trećega rajha, pa sve do njegovog misaonog nasljeđa – sve je to ponovo postalo popularno u Austriji Sebastijana Kurca i njegovih partnera.

Kurc se nije umiješao ni kada je desnica pokušala da zastraši novinare i povela kampanju protiv javnog servisa ORF. Onaj ko o tome više hoće da sazna, može da pogleda video sa Ibice. Kancelar je postao saučesnik desničarskih populista, koji su hteli da „orbanizuju" Austriju po mađarskom uzoru i istovremeno da ožive fašizam.

Ruska veza

Za austrijske desničarske populiste – i neke njihove evropske prijatelje, Rusija je veliki ideal. Ministarka spoljnih poslova Karin Knajsl, koji je kao vanstranačku političarku za izbor predložila FPO,  je valjda zato preživela rekonstrukciju vlade u Beču što je na njenom venčanju sa njom predsednik Putin onako lepo igrao valcer. FPO je već godinama povezana sa ruskom vladajućom strankom i posle Ibice je postalo jasno koliko bi ju funkcioneri FPO rado grle.

Desničarski ekstremisti se dive predsjedniku Putinu, jer žele da budu kao on: da im ne smeta dosadna demokratija, da budu apsolutni vlastodršci, gospodari života i smrti, tužioci i sudije istovremeno, i pre svega – bezgranično bogati. Za to nije dovoljna sama vlast, u to spadaju i velike mahinacije.

Lak se sljuštio

Sebastijan Kurc važi kao veliki talenat i zvijezda austrijske politike. Sada se pokazao kao banalni oportunista i beskičmenjak. Vjerovatno će i pored toga imati političku budućnost. Ali, kako god bilo, lak mu se sljuštio.

„Austrija nije takva", kaže predsednik Van der Belen. Ali, Austrija jeste takva, inače FPO u anketama prije skandala ne bi imala 26 odsto. A i mi drugi smo takvi: Italijani su pustili da ih Salvini pregazi, u Francuskoj Marin LePen ima najbolje izglede a u Njemačkoj još nijedan skandal nije mogao da potrese birače AfD. Ne samo Austrija, već i mnoge zemlje u Evropi sada izgledaju kao da ih je moral napustio. Čovjeku dođe da se zgađen okrene na drugu stranu, ali to ne ide, jer tu je i sopstvena odgovornost kao i potreba da se ne bude kao Kurc, sa rukama na ušima, očima i ustima.