Lampeduza je sinonim za neuspjelu izbjegličku politiku Italije, pa čak i Evrope. Na ovo ostrvo svake godine stiže na hiljade izbjeglica iz Afrike. Ti ljudi rizikuju svoje živote prebacujući se preko mora u trošnim čamcima i barkama. Ako stvari krenu po zlu, barke se prevrnu, a broj žrtava dovoljno visok da ga spomenu mediji, onda svijet i pogleda u pravcu Lampeduze. Tako je bilo početkom oktobra kada se jedna barka prevrnula, a više od 300 ljudi se utopilo nadomak obale.

Ako se izbjeglice i domognu obale, onda ih smještaju u izbjeglički logor u kojem bi po pravilu trebalo da provedu samo nekoliko dana. U stvarnosti njihov boravak na Lampeduzi traje mjesecima. Sve se odvija daleko od očiju javnosti, jer rijetko ko dobije dozvolu za ulazak u centre za smještaj.

Nedjelotvorna politika

Stanovnici Lampeduze su već jednom zbog velikog broja izbjeglica stajali na rubu svojih mogućnosti. Bilo je to nakon revolucije u Tunisu kada je skoro preko noći na ovo ostrvo stiglo na hiljade ljudi iz te afričke države. Vlada u Rimu je proglasila humanitarnu katastrofu, a ministar unutrašnjih poslova Roberto Maroni kritikovao ostale države EU koje "ne čine ništa kako bi se riješio problem izbjeglica".

Maroni je jedan od lidera stranke Lega Nord koja je poznata po širenju netrpeljivosti prema izbjeglicama i na sve načina pokušava da spriječi njihov dolazak. Stranka je kao koalicioni partner nekadašnjeg premijera Berlusconija bila zadužena za pitanja migranata. Između ostalog bila je zaslužna za sklapanje sporazuma sa Libijom o readmisiji izbjeglica. Tako su migranti, čim bi pristigli na Lampeduzu, mogli biri vraćeni odakle su došli.

UN-ov komesarijat za izbjeglice protestovao je zbog toga jer osobe koje su bježale od progona diktatura nisu imale ni šansu za podnošenje zahtjeva za dobijanje azila. Ali, ni Lega Nord nije uspjela da spriječi nekontrolisan priliv migranata. Stoga je prelazak granice bez vize proglašen krivičnim djelom i ulazak u Italiju je dozvoljen samo onima koji su u džepu imali ugovor o zaposlenju.

Zakon ostaje na snazi

Bez obzira na obećanje sadašnjeg premijera Enrica Lette da će promijeniti ovaj zakon, on je još uvijek na snazi. Italijanske humanitarne organizacije smatraju da je ovaj zakon licemjeran i nerealan. Niko ne daje radni ugovor radniku kojeg nikada nije vidio i koji se na konkurs prijavi iz Malija ili Eritreje.

Izbjeglice to znaju i stoga se u startu spremaju na to da će živjeti bez radne ili dozvole boravka. Onaj ko može, bježi iz prihvatnih centara na Lampeduzi ka sjeveru Italije i dalje. Tako u Italiji, ali i u Francuskoj, Njemačkoj ili Belgiji na hiljade ljudi živi u ilegali. Evropska unija je državama na jugu poput Italije, Grčke ili Španije prepustila da se brine o njenim vanjskim granicama, ali je to neuspješna politika. Tako se uz Italiju i druge zemlje žale da su ostavljene na cjedilu.

Rat među siromašnima

Posebno među građanima koji imaju niža primanja javlja se strah da bi imigranti mogli da ugroze njihova radna mjesta. "Ovo je rat među siromašnima. Onaj ko nema puno, bori se protiv onoga ko nema ništa", kaže franjevac Vittorio Rigoni iz Milana. Njegov red dnevno dijeli 2000 obroka. Alfio Petrasi je već godinama angažovan na tom poslu i suočavao se čak i sa psovkama koje su mu upućene. One ne stižu od siromašnih kojima dijeli obroke, nego od susjeda u gradu.

"Susjedi kažu da tako dobro snabdijevamo izbjeglice da one ni ne pomišljaju da se vrate u domovinu", kaže Petrasi. Ima i onih koji su protiv takvog stava prema izbjeglcama, poput jedne žene koja kaže: "Mnogi političari izazivaju strah od drugih i drugačijih. Posljedica toga je jačanje rasista. To je neprihvatljivo."

Razočarenje u drugoj generaciji useljenika

Skoro 20 godina je Italija odbijala da se proglasi useljeničkom zemljom. I u društvu i u politici vladalo je mišljenje da migranti dolaze samo da bi ostali privremeno. Integracija je tako prepuštena slučaju i nisu postojala sistemska rješenja. To posebno osjećaju djeca prvih useljenika koji su došli u Italiju, poput Ramata i Joya. Kćerke jednog izbjegličkog para iz Nigerije imaju namjeru da napuste Italiju čim završe školu, kaže Ramat: "Ovdje nema budućnosti. Nema posla ni za Italijane, a kamoli za ljude crne boje kože. Želimo da idemo u London. Tamo ćemo upisati univerzitet."

Tamo žele i da žive. Kažu da je dolazak u Italiju bila greška njihovih roditelja koju ne žele da ponove.

Autori: Kirstin Hausen/Azer Slanjankić