Sve je više naznaka da bi se sukobljene strane u Libiji mogle sastati na mirovnoj konferenciji u Berlinusljedeće nedjelje. Libija "ne bi trebala postati druga Sirija". Vlada u Berlinu već mjesecima ponavlja ovu mantru. Njemačka je doprinijela da se shvati opravdanost takve usporedbe.
Kad se general Chalifa Haftar, otvoreni protivnik vlade jedinstva libijskog premijera Fajisa al Saradža koju podržava UN, proteklog aprila sa svojim trupama zaustavio ispred glavnog grada Tripolija, bilo je jasno: Libija je, devet godina nakon NATO bombardovanja i ubistva diktatora Muammara al-Gadafija, sljedeća velika kriza na pragu Evrope.
Libijsko bure baruta
Vakum moći, koji vlada u nekadašnjoj naftom najbogatijoj afričkoj zemlji, doveo je do toga da Libija postane bure baruta i područje na kojem se prepliću regionalni interesi i vode zamjenski ratovi. Od svrgavanja Gadafija i uništenja njegovog sistema vladavine, Libiju su preplavile borbe za vlast i interese starih i novih aktera. Da bi se zemlja nekako stabilizirala, moralo bi u najmanju ruku doći do koordinacije između Francuske, Italije, Rusije, Turske, Egipta, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Saudijske Arabije i Katara.
Ako glasnogovornik vlade sa Angelom Merkel na čelu prije nekoliko mjeseci nije znao odgovor na pitanje šta Njemačka misli uraditi u Libiji, kako bi suzbila isporuke oružja zemlji koja tone u rat, sada je upravo embargo na oružje proklamovani cilj mirovne konferencije u Berlinu. Ona bi trebala od primirja, koje je na snazi od ponedjeljka i koje su posredovale Moskva i Ankara, napraviti trajniji mir.
To bi bio veliki uspjeh za tihu njemačku diplomatiju. S obzirom na sve veće kritike upućene ministru vanjskih poslova Heiku Maasu, ovo bi bio i neophodno potrebni dokaz da je njemačka vanjska politika u posljednjih nekoliko mjeseci, osim apela za deeskalaciju situacije u Libiji i upozorenja koja se odnose na prijeteći trgovinski rat sa Sjedinjenim Državama i krizu u Iranu ostvarila i nešto konkretno.
Uspješna politika Angele Merkel
Ovaj uspjeh bi još jednom u velikoj mjeri bio ostvaren zahvaljujući kancelarki Angeli Merkel. Tokom sastanka s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom prošle subote u Moskvi, ona je još jednom pokazala da može konstruktivno sarađivati sa teškim protivnicima. I bliski odnosi sa predsjednikom Egipta Abdelom Fattahom al-Sisijem, s kojim je obavila telefonski razgovor u nedjelju, također bi trebali pomoći u intenzivnim naporima da se svi okupe za zajedničkim stolom.
Akteri u Berlinu su vidno ponosni što mogu postaviti temelje za mogući izlaz iz ćorsokaka u Libiji, iako Njemačka stalno naglašava da to može biti samo početak političkog rješavanja krize uz posredovanje Ujedinjenih naroda.
Još jednom bi se moglo pokazati da je Merkel u vrhunskoj političkoj formi kada su u pitanju osjetljive krize u kojima su u igri kompleksni interesi mnogobrojnih aktera. Kao i tokom financijske krize ili aneksije Krima, koju je uspjela pretvoriti u proces iz Minska, ona ima nepogrešiv osjećaj za ono što je moguće u datim okolnostima.
Zašto Merkel tek sada intervenira?
Međutim, to ne može promijeniti činjenicu da njemačka kancelarka tokom osam godina krize u Libiji, pa sve do posljednje vojne eskalacije u aprilu 2019. godine, nije smatrala da je njen zadatak dovođenje Francuske i Italije - evropskih svadljivaca po pitanju Libije - na zajednički EU-kurs.
Angela Merkel zna s krizama kao rijetko ko. Ovu u Libiji mogla je spriječiti da je poslušala diplomate i da je razvila koncept za ovaj region, koji je toliko bitan za Njemačku i Evropu. Umjesto toga ona sada mora voditi politiku suzbijanja krize. Pitanje je samo, hoće li se do kraja njenog mandata na funkciji kancelarke, koji se okončava u jesen 2021. godine, uspjeti održati još jedna sahelska konferencija.