Cilj berlinske Konferencije o Libijida se okonča utjecaj eksternih aktera ostaje i dalje daleko. Također šefovi država i vlada se, na konferenciji u Berlinu, nisu mogli dogovoriti oko mehanizma o sankcioniranju isporuke oružja čime se krše zaključci Vijeća sigurnosti UN-a.

Prednost je ipak to da je dogovor o primirju u najmanju ruku na određeno vrijeme doveo do smanjenja nasilja. Uz to postoji realna šansa da će u narednim sedmicama u Ženevi prvi put zasijedati vojni komitet koji se sastoji od po pet predstavnika zaraćenih strana. Ovaj komitet treba odrediti modalitete primirja koji će dovesti do trajnog prekida vatre.

Na Konferenciji u Berlinu je dogovoreno osnivanje tri odbora od kojih se svaki sastoji od predstavnika vlada premijera Fajeza Saradža sa sjedištem u Tripoliju i pobunjeničkog generala Kalifa Haftara čija vlada ima sjedište u Bengaziju. Osim vojnog komiteta biti će fomirani komiteti za politička i ekonomska pitanja.  

Ozbiljna kršenja dogovorenog

No ozbiljni su prekršaji kršenja sadržaja i duha onoga što je dogovoreno u Berlinu. U četvrtak je specijalni izaslanik UN-a za Libiju, Ghasan Salame, u Vijeću sigurnosti UN-a, izjavio da je primirje koje je dogovoreno 12. januara od tada prekršeno 110 puta i da prijeti da će, kako je rekao, ostati mrtvo slovo na papiru. 

Najveću odgovornost za to snosne trupe generala Haftara. One su primirje iskoristile za širenje za njih važne zračne baze al-Kadim, koja je također važna baza za Ujedinjene Arapske Emirate. Osim toga Haftar je nastavio napredovati prema gradu Misrati, ali je ipak protekle sedmice potisnut. 

Salame se s pravom žalio na to da se akteri skrivaju iza opredjeljenja za političko rješenje, ali i dalje žele vojnu pobjedu. Moguće je da je on mislio na Haftara i njegove najvažnije podržavatelje, Ujedinjene Arapske Emirate, Egipat, Rusiju i Francusku. Haftarov glasnogovornik je prošle sedmice nedvosmisleno rekao da sudjelovanje na međunarodnim konferencijama nije zato što se traži političko rješenje. Naprotiv on je, kako je rekao, ubijeđen da se rješenje može postići samo "puškom i municijom".

Koliko su zaključci doneseni u Berlinu krhki pokazala je prošlosedmična verbalna razmjena udaraca između predsjednika Francuske i Turske koji su jedan drugog međusobno optuživali da raspiruju oružani konflikt u Libiji. Obojica se miješaju. Francuska podržava Haftara isporukom oružja, Turska i dalje Sardažu isporučuje oružje i također šalje vojnike koji trebaju ojačati trupe vlade u Tripoliju koje su slabije od Haftarovih.

Brojni međusobno sukobljeni interesi

Ni na koji način se ne može vidjeti da bi se moglo smanjiti miješanje vanjskih aktera. Cijena Libije je za njih previsoka da bi je mogli pustiti. Tako Emirati i Egipat žele da njihov čovjek Haftar bude vojni diktator u Libiji, Francuska u Haftaru vidi odgovarajućeg čovjeka koji štiti Sahel zonu sa sjevera. Rusija u konačnici želi kontrolirati upravljanje migracijskom rutom ka Europi, kao i spriječiti planirani plinovod od Cipra do Europe zbog čega je Moskva sada stala na stranu Turske.

Turska s druge strane koristi nastali vakuum koji su ostavile Europe i SAD kako bi s jedne strane u Libiji rasplamsala njen konflikt sa Emiratima i s druge strane kako bi ponovo mogla imati riječ u borbi za rezerve prirodnog plina u Sredozemlju koji prijete da Ankaru ostave praznih ruku. 

Za sve ove interese koji se međusobno razilaze Libija je mjesto gdje su projicirani ti interesi. Mirno rješenje konflikta mora stoga ići daleko izvan Berlina. To je poput kvadrature kruga.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android