DW: Gospodine Dittmann, izgleda da Libija tone u haos. Kako ocjenjujete trenutnu situaciju?

Andreas Dittmann: Do prije nekoliko mjeseci smo još uvijek diskutovali o tome da li je Libija propala država ili je država kojoj prijeti propadanje. Nažalost, u međuvremenu je poznat odgovor na to pitanje, a on glasi da Libija, nažalost, kao država, skoro da više ne funkcioniše. Država postoji još samo na karti. Državne organizacije odavno više nisu u stanju obavljati svoje dužnosti.

Šta se tačno dešava u zemlji?

Libija se trenutno suočava sa nekoliko sukoba. Jedan od njih je prastari sukob između istočne i zapadne Libije, dakle, između Tripolitanije (regija na sjeverozapadu Libije) i Kirenaikae (istočna obalska regija Libije). To je konflikt između, dijelom islamistički nastrojenog istočnog područja protiv dijelom većeg dijela zapadnog područja koje pažnju pridaje sekularnim vrijednostima.

Po toj liniji su dakle nastali i drugi konflikti?

Da. U Libiji postoji veoma stara vjerska opozicija koja datira još iz vremena italijanske okupacije. Tada su pripadnici te opozicije važili za vjerske borce za slobodu. Danas bi takav pokret nazvali „islamistički“. Članovi te opozicije su uglavnom sa istoka Libije. Za vrijeme Gadafijeve vladavine oni su bili njegova opasna opozicija. Gadafi je u većem dijelu zemlje uveo šerijat i mnoge islamske zakone. Međutim, vjerskim fanaticima to nije bilo dovoljno. Ovi motivi kao i ideološka orjentacija u pomenutim regionima je prisutna i nakon revolucije.

Sukob je sada ponovo zaoštren!

Zato što tadašnje vođe među mladima, koji su dosta radikalniji, više nemaju veliki ugled. Mladi više slijede ideologiju „Islamske države“: teže geografski neograničenoj vladavini islama. Mnogi od njih su se u redovima „Islamske države“ borili u Siriji i Iraku. Oni sanjaju o osnivanju kalifata na libijskoj teritoriji. Istovremeno se radi o religioznom, političkom i generacijskom konfliktu. Vjera kod mladih ima veoma veliku ulogu. Ona nije nikakav plašt pod kojim se kriju neki drugi interesi.

Sve se češće čuje da su se bivši članovi Gadafijevog režima pridružili džihadistima. Da li je to tačno?

Da. Isto se događa i u Iraku gdje se bivši Sadamovi vjerni saradnici priključuju „Islamskoj državi“. Oni to ne rade iz ideoloških razloga. Mnogo više to rade radi iskorištavanja haosa u vlastitu korist. Opozicije u obje države, Iraku i Libiji, danas sarađuju. Doduše, to je savez na određeno vrijeme. Cilj obje grupe je da spriječe formiranje države po uzoru na zapadnu demokratiju.

Kako vidite budućnost zemlje? Da li se Libija uopšte više može razviti u jednu prosperitetnu državu?

Osnovni uslovi za razvoj Libije su veoma dobri. Od svih šest zemalja koje je zahvatilo arapsko proljeće, Libija sa velikom odstupanjem ima najbolje preduslove. U zemlji živi relativno mali broj stanovnika, oko šest miliona. Država ima naftne zalihe koje su dovoljne za narednih šest i po decenija. Međutim, vlada radi na veoma skromnom nivou. Državne strukture su izgubile kontrolu nad nekim dijelovima zemlje. Tako se recimo južni dio zemlje više uopšte ne može kontrolisati. Vojska je također oslabljena. Jedan od razloga su sukobi sa paravojnim formacijama. To je povezano i sa napetostima između zapadne i istočne Libije. Obrazovanje i zdravstvo su trenutno zanemareni. Paravojne formacije podrivaju političke uspjehe, kao što je provedba demokratskih izbora. Ako se oni ne slažu s izbornim rezultatima i ako ih ne priznaju, onda svoje ideje pokušavaju nametnuti silom.

To znači da se Libija sama uništava?

Da. Naravno da su i vanjski faktori doprinijeli relativno brzom svrgavanju sa vlasti Muamera el-Gadafija. Ali, ono što Libija trenutno loše radi je donekle „home made“, dakle odgovornost leži u vlastitim rukama. S obzirom na trenutni razvoj se ne može uvijek ukazivati na vanjske uticaje. Trenutno Libijci sami uništavaju svoju zemlju.

Andreas Dittmann je profesor za antropogeografiju na Institutu za geografiju Univerziteta Gießen.