"Gledajući lica jedni drugih, prosto smo upućeni – Bog je ostavio tajnu spasenja da se on ostvaruje kroz drugog čovjeka. Zato naročito pravoslavna ikona danas svjedoči koliko je Bog lijep i koliko je prisutan u drugom čovjeku, u licu i svjetlosti lica drugog čovjeka možemo da pronađemo Boga", kaže dr. Vladimir Stupar, sveštenik, starješina Saborne crkve u Sarajevu, profesor na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu u Foči, pod čijim okriljem djeluje i Odsjek crkvenog slikarstva i umjetnosti u Doboju. 

Jedinstven studij, kako za Deutsche Welle pojašnjava Stupar, zapravo objedinjuje studij teologije i umjetnosti. "Kako ovaj odsjek prati jedan teološki rad u praksi, on oslikava ono što ovaploćuje (utjelovljuje) ono što se naziva teologija. To je, naprosto, primijenjena teologija", kaže on i dodaje: "Ovaj odsjek pokušava i to u praksi sprovodi, da pokaže ljepotu ljudskog lika u svjetlosti Hristovog ovaploćenja i njegovog prisustva među nama, onog dostojanstva kojeg je ljudska priroda zadobila kroz bogočovjeka".

Interes mladih za vjeru, kao i za ikonopis, odnosno za studij crkvenog slikarstva i umjetnosti je velik, tvrdi Stupar, no upisa novih studenata nije bilo već nekoliko godina, premda studij nudi niz zanimljivih specijalizacija, poput konzervatorske i restauratorske, kamenu plastiku, ali i plastiku u drvetu, te brojne slikarske tehnike, od ikona do tehnika fresca, secca, mozaika. Problem je u nedostatku sredstava, a ponajviše adekvatnih prostorija.

Štafelaji na plafonu

"Napravili smo planove i programe, i Univerzitet je odobrio i akreditovao taj program. Lako je bilo raditi na prve dvije godine, a treća i četvrta godina su ostajale otvorene za razne specijalizacije", pojašnjava Mirko Toljić, profesor grafike i slikarstva na Studiju crkvenog slikarstva i umjetnosti u Doboju i na Likovnoj akademiji u Trebinju. U početku je sve obećavalo, kaže on, budući da im je Saobraćajni fakultet u Doboju ustupio dio prostorija na korištenje.

"Kupili smo i sve potrebne materijale i onda je došla poplava (2014. godine). U kabinetima je bilo više od 4,5 metra vode. Drveni štafelaji, koji su plivali, doslovno su bili zaljepljeni za plafon, ostalo je sve bilo uništeno – pigmenti, zlato, hemikalije, sve. Još se nismo oporavili od te poplave, koja je stopirala razvoj koji je bio zacrtan", kaže Toljić.

"Zbog tog nedostatka prostora, nekog siromaštva koje nas je zadesilo poslije te poplave, nismo bili u mogućnosti da pokrenemo tu specijalizaciju, to neko usmjerenje i danas imamo samo ovaj dio koji je vezan za klasičnu izradu ikona, secco slikanje na zidu i imamo studente koji uveliko rade mozaike. To je jedino što smo mogli da pokrenemo u ovim uslovima", dodaje on.

Rješenje u Sarajevu?

Rješenja postoje, tvrdi Vladimir Stupar, samo je potrebna dobra volja. Jedno od rješenja Stupar vidi i u izmiještanju studija u Sarajevo, grad koji je, kako kaže "multikulturan i u kojem se susreću razne religije, gdje ljudi mogu slobodno da izražavaju i svoju vjeru i svoj odnos prema ovom svijetu, prema Bogu i prema bližnjima".

Naime, Pravoslavna crkva već godinama pokušava vratiti posjede koje je nakon Drugog svjetskog rata zaplijenila tadašnja komunistička vlast. Jedna od nekretnina je i zgrada pravoslavne Bogoslovije uz Sabornu crkvu u Sarajevu, a u koju je smješten Ekonomski fakultet Univerziteta u Sarajevu. Pokazalo se da su politika i zakonodavstvo prespori ili da nemaju previše interesa za rješavanje takvih pitanja, pa je Vladimir Stupar, uz blagoslov Mitropolije Dabrobosanske i uprave Bogoslovskog fakulteta sam krenuo u akciju. Odlučio je otići do komšije, dekana Ekonomskog fakulteta, da mimo politike i različitih interesa, pokušaju naći neko rješenje.

"Već sam imao jedan neformalni sastanak sa dekanom Ekonomskog fakulteta, Kemalom Kozarićem i mi smo se kroz jedan ugodan razgovor upoznali i prosto smo iznijeli stavove, odnosno naše potrebe", kaže Stupar i naglašava da mu nije cilj iseliti Ekonomski fakultet, te da bi za opstanak, čak i procvat Studija crkvenog slikarstva i umjetnosti bio dovoljan tek jedan veći "atelje i jedna učionica za izvođenje teorijske nastave i nešto malo prostora za funkcionisanje administracije".

Dogovor bez politike

"Razumijemo potrebe Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, a to je da oni imaju veliki broj studenata, ali mislim da uz malo dobre volje i uz malo ljubavi i razumijevanja, bez ikakvih političkih pritisaka ili odluka koje bi bile s najvišeg nivoa, da bi moglo da se nađe tu i malo prostora za nas. Svakako znamo da to ne zavisi isključivo od dekana Ekonomskog fakulteta, niti zavisi isključivo od volje nas ispred Bogoslovskog fakulteta, ali smatramo da će se tu uključiti i drugi faktori od kojih zavisi rješenje tog problema i da ćemo na opšte zadovoljstvo i bez ikakve štete po bilo koga, moći na nađemo zajednički jezik", naglašava Stupar.

Dok se rješenje ne nađe, studenti četvrte godine marljivo rade u svom dobojskom ateljeu. Atmosfera radna, ali ne toliko stroga, radije porodična. "Umjetničke smjerove uvijek upisuje manji broj ljudi, pa se radi u manjim grupama i vi ubrzo saznate njihov socijalni status, imaju li materijala za rad ili ne, ne mogu vas prevariti, vidiš da li se zaljubio ili ne, pa je potrebna ta neka otvorena saradnja i otvoren razgovor, kako bismo prije došli do rezultata", kaže profesor Toljić i dodaje: "Na ovom odsjeku je to posebno specifično, jer se radi o školi koja je vezana za crkvu, gdje djeca dođu s određenim moralnim vrijednostima, koje su možda i rijetke i jako je lako sarađivati s njima, a i navikli smo da jedni drugima ispovjedimo sve svoje slabosti, kako bismo ih što prije razriješili i došli do nekog najboljeg rješenja".

Ikona – odraz duše slikara

Izrada ikona, koju je profesor Toljić dugo proučavao, te dodatno izučavao na Svetoj gori, vrlo je posebna i "jedini je istinski doprinos cjelokupnoj istoriji umjetnosti sa naših prostora. Sve ostalo je nastalo negdje drugo, pa je imalo refleksije i kod nas, a ovamo sa naših prostora, čak i u vizantijsko doba, tadašnji vladari dovodili su i najbolje majstore i nekako su se gradile te zadužbine, tako da i danas imamo Gračanicu i Dečane, koji su najveća galerija sačuvanog zidnog srednjevjekovnog slikarstva".

Svoje studente, koji su obavezni izučavati i teološke predmete, kaže, nastoji naučiti što više može, od obrade i pripreme materijala, pa do izrade ikone, u kojoj bi se trebalo prepoznati lice Boga. "Dešava se da svaki od tih studenata, u svom tom odrastanju dok slika, dovodi sebe u jednu duhovnu borbu koja bi trebala da rezultuje nekim duhovnim uzrastanjem, tako da su te ikone uvijek onoliko hristolike koliko je hristolika duša onoga koji ih slika", kaže Toljić. "Specifičnost ove vrste slikarstva je da čovjek slikajući ikonu slika ikonu iz svoje duše".

Teologija i umjetnost

Mišo Damjanović, student 4. godine, zadovoljan je svojim profesorima. Kaže da je Studij crkvenog slikarstva i umjetnosti izabrao "iz razloga što se radi o spoju teologije i umjetnosti. To znači da u jednom mahu možemo da naučimo šta znači biti umjetnik, kako iz tih nekih iskonskih korijena iz Vizantije naučiti osnove koje možemo primijeniti u bilo kojem pravcu, bilo kojoj vrsti umjetnosti, a ujedno učimo i teologiju, učimo o našoj vjeri i ispravnom putu hrišćanstva i pravoslavlja", kaže Mišo. Kaže još da voli raditi ikone, ali da mu je najteže raditi nanošenje zlata na ikonu.

Spoj teologije i ikonopisa važan je i za njegovu kolegicu Anđelku Nikić. "O ikonopisu nisam znala mnogo dok se nisam sa tim susrela. Onda mi se svidjelo to što je sve svedeno na simbole, što je jednostavan jezik, a i teologija koja nas non-stop okreće da gledamo unutar sebe, skreće nas sa tog materijalnog, a gledajući u sebe mi vidimo i svog bližnjeg i baš zato taj ikonopis upotpunjuje sve to", zaključuje Anđelka.

I studenti i profesori Studija crkvenog slikarstva i umjetnosti nadaju se da će trenutna teška situacija uskoro biti prevaziđena, te da će studij, jedinstven u Europi, uskoro doživjeti pravi procvat. Vladimir Stupar se nada da će na Fakultetu na kojem predaje uskoro biti puno više "božijih ljude koji će proslavljati Boga i ljudi koji će tu svoju ljubav prema Bogu moći da materijalizuju kroz umjetnost". Na taj će način, zaključuje on, "i druge ljude pozvati da gledajući te ikone i sami počnu da proslavljaju Boga".