Moskva 2007. godine. U kancelariju organizacije za ljudska prava „Memorijal“ stiže nekoliko punih sanduka: dokumenti, fotografije, bilješke i dnevnici – zaostavština jednog bračnog para. U posebnoj kutiji, oko 1.200 čvrsto uvezanih pisama, numeriranih i precizno označenih. Prvo pismo je napisano u ljetu 1946., a posljednje u zimi 1954. Ubrzo se ispostavilo da se radi o kompletnoj korespondenciji između jednog zatvorenika u gulagu na sjeveru tadašnjeg Sovjetskog Saveza i njegove devojke u Moskvi. Bila je to senzacija za „Memorijal“, koji se bavi obradom staljinističke prošlosti, jenako kao i za britanskog historičara Orlanda Figesa, koji se radi istraživačkog rada zatekao u ruskoj metropoli. Bio je to povod za sveobuhvatno istraživanje, koje je kulminiralo u knjizi, priči o Sveti i Levu.

Studentska ljubav u doba Staljina

Sveta i Lev upoznali su se u septembru 1935. Imali su 18 godina, studirali fiziku na elitnom univerzitetu na kojem se istraživalo i za sovjetsku vojsku. Svakodnevni život u Moskvi, nakon vremena teške krize, počeo je da nudi prva mala zadovoljstva. Međutim, na vlasti je Staljin. Ideološki sukobi bacaju sjenku i na rad u Institutu, a Staljinovi ljudi potajno već pripremaju crne liste. Dvije godine kasnije događa se „Veliki teror“, u kojem će stradati najmanje 1.300.000 takozvanih „neprijatelja naroda“, uključujući i mnoge naučnike. Zbog toga, ideološko obrazovanje i vojna obuka spadaju u program elitnih studenata kao što su Sveta i Lev. Njih dvoje postaju ljubavnici, nerazdvojni. Još prije kraja studija, Lev je uključen u naučne projekte. Predstoji mu univerzitetska karijera. U junu 1941, on ima diplomu u džepu i odlazi sa kolegama na izlet po Kavkazu.

Dramatičan zaokret

Potpuno neočekivano, u istom mjesecu, u Sovjetski Savez umarširala je njemačka vojska. Lev se dobrovoljno javlja na front. Samo nekoliko puta uspjeva da dođe do Moskve kako bi vidio svoju Svetu. Malo kasnije on je već u njemačkom zarobljeništvu. Biva deportiran u Hitlerov Rajh na prisilni rad. Mladi fizičar je na univerzitetu dobro naučio njemački i ubrzo postaje prevodilac u logorima, u velikoj industrijskoj zoni kraj Drezdena. Pokušaj bjekstva mu ne uspjeva. Slijedi ponovno hapšenje, a potom koncentracioni logor Buhenvald. U aprilu 1945, Lev je prisiljen na tzv. „Marš smrti“. Preživio je i to, i poslije rata je vraćen u sovjetsku okupacionu zonu. Odbija Amerikance koji nude mu posao fizičara u SAD. Želi da vidi svoju porodicu i Svetu.

Ali povratnici iz Njemačke nisu dobrodošli kod sovjetskih vlasti. Naprotiv, Lev je uhapšen, optužen za saradnju sa Nijemcima i kasnije osuđen za izdaju na deset godina u logoru. Proces traje punih dvadeset minuta. Deportiran je na sjever Sovjetskog Saveza, cilj: Pečora.

Zimi je tamo temperatura minus 45. Rijeka je devet mjeseci godišnje zaleđena. Zatvorenici žive u barakama i od rane zore, u smjenama od po dvanaest sati, rade najteže poslove u drvnom kombinatu. Hrana je loša, čaj, ovsena kaša i 600 grama hljeba dnevno - i to ako se ispuni norma. Levovo znanje mu uskoro donosi bolju poziciju, radi u elektrani Kombinata kao mehaničar.

Težak život u Moskvi

Sveta o svemu tome ništa ne zna. Ona je preživjela bombardovanje Moskve, evakuaciju univerziteta, selidbu njenog Instituta u srednju Aziju... Diplomirala je i radi kao fizičar u laboratoriji važnoj za vojsku. Rat se završio. Međutim, svakodnevica u glavnom gradu i dalje je teška. Staljinova tajna policija i svuda prisutna birokratija vrše pritisak na ljude. Hrana je racionisana, kao i stambeni prostor. Sveta je izgubila svaku nadu da će ikada vidjeti Leva. Iznenada, preko prijatelja, saznaje da je on je još uvjek živ.

Drugog jula 1946. Sveta je napisala prvo pismo adresirano na logor Pečora. Lev odgovara devetog avgusta. Počinje deset godina dopisivanja. Sveta ne šalje samo pisma, nego i pakete sa lijekovima, hranom, knjigama – iako i u gulagu, kao i svuda, postoji stroga cenzura. Mladi par je srećan. Takozvani „slobodni radnici“, u okolini kombinata pomažu im i krijumčare pisma.

Krijumčarena pisma

Pisma koja je Orlando Figes dokumentovao u svojoj novoj knjizi, su dirljiva, ponekad potresna – ne zato što su puna drame, naprotiv: par koji se voli, vrlo pažljivo formulira riječi, često koristi šifre – njihova tajna prepiska je za oboje veoma opasna. Lev opisuje probleme prisilnog rada i života u logoru – hladnoću, izolaciju, poniženja, ali i prijateljstva koja nastaju u Pečori.

Osjeti se da Lev često slika neku utješnu sliku stanja u logoru. Sveta piše o svom poslu, svakodnevnom životu u Moskvi, porodici, ponekad čežnjivo – ali bez sentimentalnosti. „Ova pisma nisu ništa drugo nego ljubavna pisama, mada se riječ 'ljubav' rijetko spominje. Ona su pisana da bi Levu podstakla volju za život, da bi mu dala nadu. Autor Orlando Figes je na književnoj večeri u Berlinu rekao: „U pismima je puno autocenzure – iz straha, zbog opreza, jer oni se uzajamno štite – ne znajući hoće li se ikada ponovo vidjeti.“

Kada 1953. umire Staljin, za zatvorenike gulaga rastu nade u amnestiju. Ali Lev mora da čeka. I onda, 17. jula 1954., Lev je na slobodi. Krajem 1954., on tajno – i nezakonito – stanuje kod Svete i njene porodice u glavnom gradu. Opet opasan poduhvat: da ga otkriju, opet bi morao u logor. 1955., u vezi sa posjetom njemačkog kancelara Adenauera, slijedi amnestija za vojnike optužene za saradnju sa Nijemcima. Važan korak za Leva. U septembru iste godine Sveta i Lev stupaju u brak. Imaju 38 godina. Nešto više od godinu dana kasnije, rođena je ćerka Anastazija, 1957. sin Nikita. Brak traje, sve do smrti. Lev je umro 2008., Sveta 2010. godine.

Autorke: Korenila Rabic / Dijana Roščić
Odgovorni urednik: Zoran Arbutina

Orlando Figes predaje historiju na koledžu Birkbek u Londonu. Njegova nova knjiga nosi naslov, (u slobodnom prijevodu) „Pošalji pozdrav, ponekad preko zvezda“.