Kritičari upozoravaju već mjesecima – Evropska unija se u suzbijanju izbjegličke krize ne smije oslanjati na autokratski režim u Ankari. Kritičari lijeve orjentacije traže da evropske zemlje prihvate više izbjeglica i da se izbore sa uzrocima krize; oni sa desna kažu da evropske zemlje moraju same da štite svoje granice umjesto da to za njih radi Erdoganov režim. Još uvijek je na snazi sporni dil prema kojem Turska preuzima sve izbjeglice koje s njene teritorije uđu u EU, mahom u trošnim brodicama preko Egejskog mora do grčkih ostrva. Zauzvrat, zemlje EU iz Turske preuzimaju sirijske državljane, šalju milijarde za bolje zbrinjavanje izbjeglica u Turskoj, nastavljaju pregovore o prijemu u EU i, u sklopu toga, ukidaju vize za turske državljane. Kod ove osljednje stavke je zapelo i to prije nego što je Erdogan, nakon diletantskog pokušaja puča, počeo da hapsi, otpušta i šikanira desetine hiljada građana. Sporni su za Brisel bili zakoni koji definišu odbranu od terorizma, previše rastegljivi, takvi da se za podršku terorizmu paušalno mogu optuživati opozicionari ili novinari koji kritikuju vlast. Iz Ankare je više puta poručeno da se zakoni neće menjati.

A onda je stigao i ultimatum. Tokom vikenda je šef diplomatije Mevlut Čavušoglu za Frankfurter Allgemeine Zeitung izjavio da njegova zemlja neće više nazad primati izbjeglice koje se dokopaju EU ukoliko do oktobra ne budu ukinute vize za turske građane. Njemački vicekancelar Sigmar Gabriel je o tome rekao: „Njemačka ili Evropa nikako ne smiju da dozvole ucjene.“ Tu se mislilo i na činjenicu da je tursko Ministarstvo spoljnih poslova pozvalo jednog izaslanika njemačke ambasade na razgovor nakon što tokom demonstracija njemačkih Turaka u nedjelju u Kelnu nije bilo dozvoljeno da se okupljenima putem videa uživo obrati predsjednik Erdogan.

Ultimatum iz Turske opširno komentariše Berliner Zeitung: „Još postoji nada da će Erdogan i njegovi popustiti, da ova prijetnja predstavlja samo privremeno pokazivanje mišića. Jer sloboda putovanja u EU je Erdoganu unutrašnjepolitički previše važna da bi je novim sukobom stavio na kocku. Osim toga, veliki mamac je i novac. Ipak je EU obećala Turskoj šest milijardi evra pomoći u zamjenu za kooperativnost po pitanju izbjeglica“, piše Berliner Zeitung i dodaje:„Ali bilo bi kratkovidno dalje se uzdati u Tursku. Erdogan nije samo proračunat već i impulsivan. Taj neće dozvoliti da mu neko spočita da je poklekao u prepirci sa EU. Već dugo Erdogan traži druge saveznike, u prvom redu ruskog predsjednika Vladimira Putina koji opet vodi svoju borbu za moć i uticaj. Turska, članica NATO s izlazom na Sredozemno more, za Putina je odviše interesantan partner. EU dakle mora da se pripremi na mogućnost da dogovor sa Turskom uskoro propadne“. Na kraju autorka komentara Daniela Vates iznosi zanimljivu tezu o Erdoganovoj računici: „Jedna apsurdna stvar bi možda mogla da zaustavi ovakav razvoj: ukoliko se turska vlada bude uplašila da bi liberalizacija putovanja značila egzodus najsposobnijih i najobrazovanijih – dakle masovni bijeg turskih građana od Erdoganovog režima – onda može biti da Erdoganovo interesovanje za bezvizni režim naprasno splasne. Bila bi to veoma visoka cijena za spas evropskog dogovora o izbjeglicama“, zaključuje Beliner Zeitung.

.

Dorotea Zims u hamburškom listu Welt ultimatum iz Turske naziva provokacijom: „Ankari su dobro poznati uslovi za viznu liberalizaciju. Ali olakšice viznog režima sada nisu ni na vidiku, s obzirom na neprestanu demontažu demokratskih prava posljednjih nedjelja. Erdogan nije bio voljan da olabavi antiterorističke zakone u svojoj zemlji ni prije neuspjelog puča, pa su praktično nepostojeće šanse da se to sada desi. Brisel tu ne smije da popusti. Ultimatum još jednom demonstrira da trenutno u Turskoj i Evropi važe različite vrijednosti. (...) EU po dogovoru plaća prilično novca kako bi pomogla zbrinjavanje izbjeglica u Turskoj. Dakle Ankara može mnogo da izgubi. Uprkos prijetećem brundanju, Erdogan neće rizikovati potpuni slom odnosa sa Evropom – pa makar vizna liberalizacija nikada ne stupila na snagu.“

Drugačije o temi piše Paskal Bojker u listu Tageszeitung: „Kako sjajna prilika da se poništi taj bijedni dogovor!“, stoji o izbjegličkom dilu Brisela i Ankare. „Od početka je bilo pogrešno na ovaj način pregovarati o viznoj liberalizaciji. Time je turskom autokrati stavljeno u izgled nešto što je mogao da prodaje kao svoj politički uspjeh. Nezavisno od ovog dogovora, velika je omaška njemačke i evropske politike što još odavno za turske državljane nisu uvedene vizne slobode. Njemačka to duguje i svojim stanovnicima – oko 2,9 miliona njih ima turske korijene. Nedostojno je čovjeka birokratsko maltretiranje kroz koji njihovi rođaci moraju da prolaze u Turskoj ne bi li posjetili Njemačku. Osim toga nema razloga da za ljude iz Turske važe drugačija pravila nego za Nijemce koji putuju u Tursku (njemački državljani u Tursku mogu samo sa ličnom kartom, prim. red. DW). Baš s obzirom na talas represije bi vizne slobode morale da budu prioritet. One bi prije svega koristile onima koji pate pod Erdoganovom vladavinom“, stoji u komentaru.

Dalje se u Tagescajtungu opisuju drugi mogući načini da se pritisne Erdoganov režim: „Za pritisak na Erdogana postoje djelotvornija sredstva od odbijanja vizne liberalizacije – od momentalnog prekida izvoza oružja u Tursku do teških ekonomskih sankcija. Ali o tome niko ne priča. Jer to bi zaista ugrozilo sporazum EU i Turske o izbjeglicama. Na kraju može biti da taj dil opstane, a da ne bude viznih olakšica. To je najgora zamisliva varijanta.“

Tabloid Bild u svom bulevarskom stilu već obznanjuje da je „EU loše pripremljena“ i taksativno nabraja šta će se desiti ukoliko Erdogan otvori granice za tri miliona izbjeglica koje su trenutno u Turskoj: „Njemački i evropski političari uzdaju se u plan B: Grčka bi u slučaju navale trebalo da primi izbjeglice. U takozvanim hotspotovima na ostrvima trebalo bi da se odluči o njihovim zahtjevima za azil. Ali Grčka je loše pripremljena. Trenutno je 57.000 izbeglica u zemlji, od toga 9.400 na ostrvima. Za sve njih zaduženo je 16 službenika koji odlučuju o pravu na azil. Ništa nije bolje ni širom te zemlje, izbjeglički kampovi su prepunjeni. EU je do sada ostavljala Grčku u škripcu, obećana pomoć u ljudstvu izostaje. Tako je do sada stiglo samo 66 od traženih 1.580 službenika Fronteksa; 92 od 475 traženih stručnjaka za azil; 61 od 400 traženih prevodilaca; nijedan od 30 traženih pravnika.“

Dalje Bild piše da u međuvremenu „iz predostrožnosti zemlje duž Balkanske rute (ponovo) zatvaraju granice. Mađarska je već rasporedila 8.000 policajaca i vojnika na granici sa Srbijom, a u tome, prema informacijama Bilda, ima i pomoć iz Njemačke (100 graničara) i Austrije (najprije 20 vojnika). Jedan visoki zvaničnik iz Budeimpešte kaže: Moramo da osiguramo granice. Ne možemo da se uzdamo u Tursku.“