Onaj ko se sada ljuti na pomen stanja u izbjegličkom kampu Morija, na grčkom ostrvu Lezbosu, je ili ignorant cijele situacije ili jednostavno licemjer. Jer, patnja izbjeglica na ovom egejskom ostrvu traje već godinama. Evropska politika, grčka vlada, ali i mnogi do nas su okretali glavu. Objašnjenje je glasilo da "dil" između Turske i EU o sprečavanju bijega preko mora funkcioniše, a broj izbjeglica koji se na grčko ostrvo prebacuju gumenim čamcima dramatično opada. Dogovor postignut u martu 2016. u početku je funkcionisao, tako da je manje ljudi bilo i na tzv. Balkanskoj ruti.

No, ove priče više nisu tačne. Jer, odlučujući dijelovi sporazuma ili su sprovedeni s manjkavošću, ili nisu sprovedeni uopšte. Rezultati su patnje i nasilje u grčkim izbjegličkim kampovima i paraliza evropske izbjegličke politike. Bilo je to predvidivo. Još kada je u aprilu 2016. papa Franjo posjetio jedan od izbjegličkih kampova i bio poptuno potresen, bilo je jasno da ovaj sistem ne može da funkcioniše.

Preopterećeni

Grčke službe nisu bile, a nisu ni danas u poziciji da razumno organizuju funkcionisanje kampova. Istina da je EU poslala mnogo ljudi i novca u Grčku, ali ni Agencija za azil EASO, a ni agencija za brigu o spoljnim granicama Unije Fronteks nisu na duže staze mogle da se pobrinu za dugoročniju pomoć.

Procesi za dobijanje azila na grčkim ostrvima, koja izbjeglice od postizanja sporazuma ne smiju da napuštaju, trebalo je da budu okončani za samo nekoliko dana ili nedjelja. Činjenica je pak da su procesi trajali mjesecima, ako ne i godinama. Izbjeglica koji sada dođe na Lezbos može da računa sa procesom za dobijanje azila u proljeće 2021. godine. Čak i pojačanje personala iz drugih zemalja Evropske unije do danas ne funkcioniše.

Bez reakcije

Sporazumom je bilo predviđeno da bi izbjeglice čiji zahtjev za azil bude odbijen trebalo da budu vraćene u Tursku. No, činjenica je da je do danas vraćeno samo 2.200 ljudi, barem po statistikama EU. Ne zna se, međutim, na kome leži odgovornost da ovaj suštinski dio sporazuma nije sprovođen - na Grčkoj ili Turskoj.

EU je naime obećala da će za svakog izbjeglicu čiji zahtjev za azil bude odbijen i on bude vraćen u Tursku, primiti drugog izbjeglicu iz Sirije. To bi trebalo da je kontigent sa oko 72.000 mjesta, ali je EU do sada iz Turske u EU premješteno samo 25.000 izbjeglica. Za 3,6 miliona izbjeglica koje se trenutno nalaze u Turskoj to je kap vode na vrelom pijesku. Jer, članice Unije se do danas nisu uspjele dogovoriti o ključu raspodjele izbjeglica. Pojedine zemlje poput Poljske, Mađarske, ali i Irske, Velike Britanije i Danske odbijaju da u svoje zemlje nasele izbjeglice iz Turske. Najviše njih primila je Njemačka - 8.596. Stoga je razumljivo da se Turska žali da se obećano rasterećenje sprovelo samo u malom obimu.

Ipak, kada su grčka ostrva zaista nepodnošljivo prepunjena i kada lokalne turističke kompanije počnu da se žale da trpe poslovnu štetu, vlada u Aitni dozvoljava prebacivanje na kopno. No, ljudi i tamo borave u kampovima koji su u izuzetno lošim uslovima, ili se pak uz pomoć krijumčara upućuju na dugačak put - u ovom slučaju preko Balkanske rute kroz Bosnu i Hercegovinu.

EU ne drži ni druga obećanja

Brojke su, međutim, neuporedive sa onima iz 2015. i 2016. kada su u Grčku stizale stotine hiljada ljudi koji su išli dalje. Posljednjih mjeseci ponovo raste broj onih koji iz Turske prelaze u Grčku. Pojedinim danima stižu stotine njih u već pretrpane kampove. Ali, ne dolazi više toliko mnogo ljudi iz Sirije. Glavne grupe izbjeglica su posljednjih mjeseci Avganistanci, koji pak nisu predviđeni sporazumom EU i Turske.

Turska se već dugo žali da EU ne ispunjava svoju stranu sporazuma. Dijelom i s pravom. Razgovori o viznoj liberalizaciji za turske građne su zapeli. Pregovori o pristupanju EU su stopirani, a ni pregovori o carinskoj uniji sa Turskom se ne pomiču. No, ono što najviše ljuti tursku vladu je što presporo ide prebacivanje obećanih šest milijardi evra za zbrinjavanje izbjeglica. EU to negira, jer do sada su već prebačene 2,4 miljarde evra.

Zehoferove krokodilske suze

Njemački minsitar unutrašnjih poslova, Horst Zehofer će sigurno na svom putu od Ankare prema Atini da prolije par krokodilskih suza nad izbjegličkim sudbinama. Ali, neće se konkretno obavezati na istinsku pomoć, barem tako kažu u ministarstvu koje vodi. Pojedine diplomate EU pak kažu kako su slike bijede u izbjegličkim kampovima u Grčkoj "poželjne". Naime, ne treba potcijeniti njihovo užasavajuće dejstvo na migrante koji u Turskoj čekaju da se prebace u zemlje Evropske unije. Šefovi država i vlada EU su u junu 2018. dogovorili da je "neophodno da se uklone podsticaji za opasno putovanja". Ali, najveći podsticaj je naravno izgled da se u Grčkoj ili drugim zemljama EU može živjeti životom dostojnim čovjeka.

Male su pak nade da će se u zemljama na obodu Evropske unije, poput Italije i Grčke uskoro nešto primijeniti s obzirom da se države članice EU već godinama ne uspijevaju dogovoriti o izbjegličkoj politici i politici azila, niti da se solidarno odnose jedna prema drugoj. Ono što je sada potrebno jeste održiva poltiika.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android