„Pa kod nas je sve moguće. Taj zakon je odista čuven po tome da je donijet, ali se nikada nije primjenjivao“, kaže za Dojče vele Zoran Ivošević, bivši sudija Vrhovnog suda Srbije i član radne grupe koja je poslije pada Miloševićevog režima izradila nacrt zakona o lustraciji. A Zakonu o odgovornosti za kršenje ljudskih prava, ili kako ga kolokvijalno zovu Zakon o lustraciji, danas (11.6.) i zvanično ističe važenje, jer je imao ograničen rok trajanja na deset godina.

"Najmrtviji od svih živih zakona"

Profesor prava Vladimir Vodinelić kaže da je to bio „najmrtviji“ od svih živih zakona, jer nije dobio ni trenutka priliku da bude primjenjen. „Nije to uobičajena pojava, jer zakoni se ne donose da ne bi bili primjenjeni. Ali, ovaj je očigledno bio rezultat političkog kompromisa. Može se reći da je bio grešno začet pa nije ni čudo što je potom ovako i završio“, smatra Vodinelić.

Nikada nije do kraja bila formirana ni Komisija za lustraciju pri Skupštini Srbije, koja je trebalo da utvrđuje da li su nekadašnji nosioci javnih funkcija učestvovali u kršenju ljudskih prava, Takođe, niko ne bi mogao biti kandidovan u budućnosti za neku javnu funkciju, a da prethodno ta komisija ne ustanovi da on nije kršio ljudska prava u prošlosti. Zoran Ivošević smatra da je to je bila prilika za suočavanje ljudi sa svojom vlastitom prošlošću. „Da je taj zakon bio u primjeni, vjerovatno neki javni funkcioneri, koji su sada u samom vrhu državne vlasti, ne bi to mogli biti. Mislim da je osnovni razlog zašto zakon nije primjenjen – politička volja. Nije bilo političke volje da se taj zakon primjeni“, smatra Ivošević.

Propuštene prilike

Ivošević kaže da se posljedice neprimjenjivanja Zakona o lustraciji itekako osjete i u pravosuđu, jer su sudije na javnoj funkciji, baš kao što su i član vlade i član parlamenta. Prema njegovim riječima, u sudskoj vlasti je itekako bilo onih koji su kršili ljudska prava i koji su mogli biti lustrirani, ali nisu. Prema Ivoševiću, propuštena je prilika da se nakon donošenja novog Ustava Srbije 2006. godine organizuje reizbor sudija i obezbijedi nezavisnost sudske vlasti. „Tako da je bilo slučajeva da se reizaberu oni koji su učestvovali u izbornim krađama u vrijeme Miloševićevog režima, zatim onih koji su bili u sukobu interesa, onih koji su ugađali dnevnoj politici. Dok oni koji zaslužuju da budu birani – nisu bili birani", ističe Ivošević.

Profesor Vodinelić podsjeća da u Srbiji nije došlo ni do otvaranja dosijea tajnih službi, ili, kako ih on naziva, do otvaranja dosijea političke policije, pa je tako propuštena i ta prilika da se društvo suoči sa samim sobom, baš kao i u slučaju Zakona o lustraciji. „Da se političkom biračkom tijelu pruži mogućnost da zna ko mu se preporučuje za javne funkcije. Budući da toga nije bilo, na sceni su oni koji su mogli doći pod udar tog zakona. I ukratko, mi kao birači nikada nismo do kraja mogli znati ko je taj kome smo odlučili da damo glas“, objašnjava Vodinelić.

Sve u svemu, Srbija je izgleda propustila i tu priliku da se suoči sama sa sobom. A kakvu poruku to ostavlja budućim generacijama? Da li se zaista isplati kršiti ljudska prava i ne sprovoditi zakone?

Autor: Dinko Gruhonjić

Odgovorna urednica: Belma Fazlagić-Šestić