Čak i neki desno nastrojeni mediji u Mađarskoj su bili zaprepašteni: "Nikad prije strance nismo toliko mrzili", naslovljavao je mandiner.hu, jedan od vodećih konzervativnih informativnih portala. Povod: početkom prošlog tjedna je budimpeštanski institut za istraživanje javnog mnijenja Tarki objavio rezultate jedne ankete, prema kojima mržnja prema strancima i rasizam nikad prije u postkomunističkoj povijesti Mađarske nisu bili toliko rašireni kao danas. Pored Arapa su to prije svega Romi koji u Mađarskoj nailaze na odbijanje u društvu. Više od 80 posto ispitanika na njih gleda negativno.

Poput dokaza za tu anketu se nekoliko dana poslije doimao kraj procesa u slučaju takozvanog niza romskih ubojstava u Mađarskoj. U petak prošlog tjedna je budimpeštanski žalbeni sud potvrdio teške presude protiv ubojica Roma koje su u prvoj instanci izrečene u kolovozu 2013., a uz veliku nezainteresiranost javnosti i medija.

Teške presude – mala zainteresiranost

Pritom se radi, kao u slučaju ubojstava za koje su optuženi članovi neonacističke terorističke ćelije NSU u Njemačkoj, o besprimjernom zločinu u mađarskoj poslijeratnoj povijesti: jedna skupina desničarskih terorista je 2008./2009. upucala šestero Roma i 55 ljudi teško ozlijedila, od kojih je većina također pripadala Romima.

Za taj zločin je troje počinitelja u kolovozu 2013. u prvoj instanci osuđeno na doživotni zatvor bez mogućnosti prijevremenog puštanja na slobodu. Jedan sudionik je dobio kaznu od 13 godina zatvora. Žalbeni sud je sada potvrdio te presude, što je opet naišlo na nezainteresiranost u javnosti.

Pravomoćna je pritom dosad samo presuda protiv sudionika u zločinu Istvána Csontosa koji je prilikom posljedna dva ubojstva u travnju i kolovozu 2009. među počiniteljima bio šofer. Trojica optuženih za ubojstva su kratko nakon izricanja presuda uložili žalbu u mađarskom vrhovnom sudu. No taj sud neće promijeniti presudu, već samo provjeriti proces obje instance i ispitati je li došlo do formalnih pogreški.

Daljnje okretanje udesno

Nezainteresiranost javnosti za ubojstva Roma je pokazatelj općeg političkog razvoja u Mađarskoj: desno ekstremna stranka Jobbik, kako pokazuju ankete, aktualno ima podršku 28 posto birača, tek nešto manje od vladajuće stranke Fidesz premijera Viktora Orbána. A on pad vlastite stranke i uspon Jobbika već dugo pokušava zaustaviti tako što se i on bavi temama desnih ekstremista – očito neuspješno. Većina mađarskih politologa se slaže u tome da je Orbán na taj način samo dodatno ojačao desne ekstremiste.

Ali su Orbánovi predstavnici u vladi doprinijeli i široko rasprostranjenoj ravnodušnosti prema žrtvama serije ubojstava Roma. Javne komemoracije za žrtve uz sudioništvo državnog i šefa vlade u Mađarskoj još nije bilo, a tek nakon jakog pritiska od strane građanskih aktivista su preživjeli serije ubojstava i obitelji žrtava na proljeće prošle godine dobili sitne odštete.

Pritom na mađarskoj državi leži velika suodgovornost za ubojstva Roma – slično kao i u slučaju NSU-a u Njemačkoj: da su istražitelji radili svoj posao kako treba i tajne službe proslijedile svoje informacije o ubojicama Roma, dva posljednja ubojstva u travnju i kolovozu 2009. su se možda mogla spriječiti. Preživjeli dosad nisu mogli čuti niti ispriku socijalističkog bivšeg premijera Ferenca Gyurcsányja za čijeg mandata su se počinila većina ubojstava Roma i kad su i zabilježene greške istražitelja.

Puno otvorenih pitanja

Istovremeno je još dosta pitanja oko tih ubojstava ostalo otvoreno, smatra liberalni političar Jozsef Gulyas koji je 2009./2010. bio član parlamentarnog odbora za istraživanje ubojstava Roma i koji se zajedno s jednom skupinom građanskih aktivista brine o preživjelima serije ubojstava i obiteljima ubijenih. „Postojao je najmanje još jedan sukrivac te pomagači o kojima ništa ne znamo“, uvjeren je Gulyas. „Vlasti na ta pitanja još nisu dalM odgovore.“

Preživjeli serije ubojstava Roma i njihove obitelji danas žive skoro svi u velikom siromaštvu i stoga si nisu mogli niti priuštiti da prošlog petka doputuju na izricanje presude u glavni grad Mađarske. A država im nije ponudila bilo kakvu mogućnost organiziranog prijevoza.

Tako ni Krisztián Rontó nije imao prilike otići u Budimpeštu. Bilo mu je 19 godina kad je jedan od ubojica 15. prosinca 2008. Godine pucao u njega sa razdaljine od 70 metara i pogodio ga u području zdjelice. Krisztián Rontó je jedva preživio te će cijeli svoj život moći samo ograničeno obavljati fizičke poslove.

On se nada da će žestoka presuda ubojicama ostati nepromijenjena. Samo šofer, smatra on, je trebao dobiti kaznu od najmanje 20 godina zatvora. Krisztián Rontó nikad neće shvatiti što su mu učinile ubojice: „Otkud im pravo da sude o životu drugih?“, pita on. „Otkud im pravo da odluče tko se ubraja među Rome i zbog toga mora umrijeti?!“