Pratite li pastora Franza Meurera kroz katakombe njegove crkve, morate požuriti kako ne biste zaostajali za njim. 71-godišnjak žurno prolazi pored kutija punih dječije odjeće, zbijenih polica s knjigama i bicikala naslonjenih jedan na drugi. "Poklanjamo siromašnima 3.000 ovakvih artikala godišnje", kaže Meurer u prolazu, pozdravljajući čovjeka u zelenim radničkim pantalonama.

Meurer staje, grabi torbu s hrpe i gleda cijenu. "259 eura. Najbolja od najboljih!" 400 ovih torbi podijeljeno je djeci sa područja oko crkve u istočnom dijelu Kölna", kaže on. "Nažalost, to je najsiromašniji dio grada. Ali držimo se zajedno. Ne želimo da nam djeca moraju ići u školu s plastičnim kesama."

Meurer je na gotovo 1.000 kvadratnih metara podruma crkve sv. Teodora u Vingstu izgradio jednu vrstu „fabrike" za borbu protiv siromaštva. Sa stotinama pomagača prikuplja donacije, dijeli hranu i odjeću, šalje djeci instruktore kao pomoć u savladavanju gradiva, popravlja bicikle i organizira najveći kamp za djecu tokom raspusta u gradu.

Meurerova „fabrika" radi punom parom jer je tamo siromaštvo u porastu. Prve znakove već imamo, kaže ovaj sveštenik. "Porodice s puno djece kažu da se ne mogu tuširati zbog cijena plina. Kaže i kako ga zovu familije koje su dobile nove račune za struju i kažu mu kako nema šansi da ikada plate te račune."

Strah od zime

Da je siromašnima sve teže vidi se i u prostorijama sa odjećom crkve St. Theodor. "Police se u tren oka isprazne", kaže Renate Wesierski, pokazujući na prazne police između odjevnih artikala za bebe i zimskih jakni. Ova 62-godišnjakinja slaže posteljinu i daje je dvjema mladim ženama koje su došle s kolicima.

"Dolazi više ljudi nego inače”, kaže ona. "Boje se zime i žele napraviti zalihe. Ponestaje im novca." Jedna od žena traži gumene čizme za svoju šestogodišnju kćerku. Ali Renate Wesierski nema ništa te veličine. "Dođite opet naredne sedmice", kaže ona mladoj majci.

Nekoliko vrata dalje, Norbert Zeyß nosi plastične sanduke pune paprika i banana i stavlja ih na pivske stolove, gdje se dijeli hrana. "Svake sedmice snabdijevamo 180 porodica iz Kölna", kaže on. "A od proljeća je 45 familija došlo iz Ukrajine. Ljudima treba sve što mogu dobiti." Još oko 30 porodica vjerovatno bi se moglo snabdjeti donacijama iz supermarketa u Kelnu, kaže Zeyß. "Ali kvota će uskoro biti popunjena. Tada ćemo biti prisiljeni reći: žao nam je, ne možemo više tako."

Na zidu iza Zeyßa vide se četiri ispijena dječija lica. "Njemačka djeca gladuju” naziv je crteža kredom Käthe Kollwitz iz 1923. U Njemačkoj je tada vladala hiperinflacija a jedan američki dolar vrijedio je četiri biliona RM (Reichsmark). Kruh je postao skup, puter nedostupan, milioni Nijemaca su gladovali. Da ovakva vremena nastupe stotinu godina kasnije u bogatoj Njemačkoj? To je malo vjerovatno. Ali strah od inflacije i pada standarda je veliki.

Kad dodatni troškovi astronomski porastu

"Mislim da će vremena koja dolaze biti teža od onih koja je proživjela moja baka”, kaže Marianne Miebach. Ova 66-godišnjakinja već satima na kiši stoji ispred crkve sv. Theodora s kolicima za kupovinu i čeka da se podijeli hrana. "Vjerovatno neću doživjeti najgora vremena”, kaže ona. "Ali brinem se za svoje četvero djece i petero unučadi. Do kraja života će morati raditi samo da plate stanarinu i hranu."

Kako bi popravila svoj budžet, jer ima nisku penziju, Marianne Miebach rano ujutro raznosi novine. Time ona mjesečno raspolaže sa 1.400 eura. No, kirija i popratni troškovi njihovog malog stana su se upravo povećali, sa 730 na 950 eura. Za namirnice joj ne ostane puno. Zato je sretna zbog paprika, hljeba i čokoladnog keksa – namirnica koje danas završavaju u njenom cekeru sa točkovima.

"Počni s malim"

Poput Marianne Miebach, dva miliona ljudi u Njemačkoj sada zavisi od donacija hrane, navodi krovna organizacija u okviru koje je gotovo 1000 javnih kuhinja ("Tafeln") u zemlji. S obzirom na rastuće cijene i nadolazeću recesiju, broj ljudi kojima treba pomoć će vjerovatno nastaviti rasti. Dijelovi srednje klase mogli bi također osiromašiti. Miljoni ljudi su u opasnosti da dođu na granicu egzistencijalnog minimuma odnosno da imaju znatno manje prihoda od prosjeka.

Postaje li bogata Njemačka zemlja s mnogo siromašnih? Rasprava o tome kako to spriječiti je u punom jeku. Ali čini se da niko ne nudi jednostavan recept.

"To me ne zanima”, kaže pastor Franz Meurer. “Političari, a ponekad i novinari, uvijek žele velike promjene. Ali to je pogrešno." Važnije je započeti s malim promjenama, gdje sami možete nešto ostvariti. Mi ovdje nemamo nikakvih većih aspiracija."

Svjetlo na kraju tunela

To uključuje i činjenicu da bi i u najsiromašnijem dijelu Kelna pred Božič trebalo vladati blagdansko raspoloženje, koje uključuje svečano osvjetljenje. Franz Meurer se poziva na 130 božićnih zvijezda, koje su pohranjene u jednoj od podrumskih prostorija njegove crkve. Svake godine tokom adventa pomagači pričvršćuju zelene snopove s bijelim LED lampicama na ulične svjetiljke u četvrti u kojoj je smještena crkva. Hoće li i ove godine sijati obilje lampica tokom Adventa? On kaže kako još ništa nije odlučeno - ali s obzirom na manjak energije u zemlji, moglo bi se desiti da ove godine oko crkve  St. Theodora u Kelnu bude više mraka.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu