Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je u akciji na svim frontovima. Dok njegovo ime stoji u nazivu liste SNS za Beograd, on se sreće sa delegacijom Evropske federacije novinara, boravi u Davosu, ide kod Erdogana, dočekuje predsjednika Evropskog parlamenta Antonia Tajanija, leti u Beč kod Sebastijana Kurca, možda će i kod Kolinde Grabar Kitarović u Zagreb. I sve vrijeme priča o ključnoj godini za odnose sa Kosovom te samim tim i evropske integracije.

Malo kršimo, malo poštujemo Ustav

Pomenute aktivnosti spadaju u nadležnosti predsjednika države i sa te strane nema razloga za primjedbe, kaže za DW sociolog Jovo Bakić. Ali, postoji u toj hiperaktivnosti Aleksandra Vučića detalj koji baca drugačije svjetlo: „Problem je što je njegovo ime u nazivu liste za gradske izbore u Beogradu. To je nešto što on nema pravo po Ustavu da radi jer je on predsjednik svih građana. Sasvim je u redu da on ima živu međunarodnu aktivnost, ali je problem što ta međunarodna aktivnost jeste povezana u propagandno-političkoj kampanji sa lokalnim izborima u Beogradu."

Bakić kaže da je živa diplomatska aktivnost svakako dobra stvar, ali upozorava da ponekad ima i neke negativne momente. Kao primjer navodi posjetu Turskoj jer je „tužna činjenica da se komšijski odnosi između Srbije i Bosne i Hercegovine moraju rješavati u drugoj zemlji, kojom na autoritaran način i uz kršenja ljudskih prava vlada predsjednik Erdogan".

Željko Bodrožić, urednik Kikindskih novina i potpredsjednik Nezavisnog udruženja novinara Srbije (NUNS) smatra da ambicije Aleksandra Vučića nadilaze „skromne" lokalne izbore u Beogradu: „Mislim da Aleksandar Vučić sebe želi na sve načine da predstavi kao novog Tita. Čini mi se da u tome ima i dosta uspjeha, jer zapadna međunarodna zajednica žmuri na oba oka pred onim što on radi kod kuće. Očito je da Vučić želi da tom spoljnom politikom prikrije unutrašnju politiku i da sebe predstavi kao nekoga bez koga nema opstanka Srbije, pa čak i srpskog naroda. Koliko će sad tom igrom uspjeti da prevari građane Beograda – veliko je pitanje."

Beograd (ni)je svijet

Kako da se nejaka srpska opozicija suprotstavi takvom „lumenu" na evropskoj i svetskoj političkoj sceni? Posebno jer medijska mašinerija vlasti insistira na tom – malo stvarnom, više domaštanom – Vučićevom ugledu u svijetu. To je još jedan aspekt neravnopravne borbe pred beogradske izbore. 

Jovo Bakić ipak smatra da se, bez obzira na sve, „opozicija mora baviti samo beogradskim temama. Opozicija se mora fokusirati na kritiku Siniše Malog i Gorana Vesića, jer oni su oličenje gradske vlasti, koja je po mom mišljenju najgora u poslednjih dvjesta godina. S jedne strane bi trebalo insistirati na tome zašto oni nisu nosioci liste, ako su već tako sjajni upravljači Beogradom, a druga strana kampanje bi morala da bude sve ono što u Beogradu nije urađeno: najprije kanalizacija, koja je civilizacijska tekovina, a koju nema trećina Beograda, pa nadalje."

Hiperaktivnost predsjednika Srbije može da mobiliše njegove birače, napominje Željko Bodrožić, ali on ima sve manji bazen odakle može da crpi glasove. Posebno u Beogradu, u kojem je ipak daleko veći broj obrazovanih i obaviještenih birača. „Takođe mislim da je ova sadašnja aktivnost samo nastavak prošlonedjeljne, kada su sanirane posljedice koje je po vlasti moglo da ima ubistvo Olivera Ivanovića. A ovo je sada nova prilika da se javnost Srbije udalji od te priče, koja je bolna, i koja je mnogima otvorila oči o karakteru ove vlasti."

Miroljubiva ksenofobija

Čak i oštri kritičari režima ne odriču da Vučić ima određenih uspjeha na smirivanju regionalnih tenzija – kad hoće. Ali uz njegove miroljubive poruke obavezna je prateća aktivnost u vidu izjava drugog ešalona vlasti, pojačanih tabloidnom kampanjom. Tako svaka pristojna Vučićeva izjava biva praćena šovinističkim i nacionalističkim uvredama, najavama ratova, a svaka politička aktivnost se vidi kao pokušaj da se „Vučiću skine glava" ili „izazove haos u Srbiji".

Jovo Bakić u tome vidi pokušaj vlasti i samog Vučića da „pokriju čitav spektar postojećih mišljenja u politici, kako bi sebi osigurali dugotrajnu ličnu vlast. Vučić tako u okviru svoje koalicije ima one koji za članstvo u NATO, ali i one koji su protiv NATO i za članstvo u Evroazijskoj uniji. Miroljubive poruke su namijenjene pacifističkom delu društva, a istovremeno njegovi – slobodno možemo reći – kerberi, zaduženi su za tvrdu nacionalističku retoriku, punu primitivizma i ksenofobije, koja je naslijeđena od Srpske radikalne stranke."

U svemu tome Vučić očito ima računicu koja mu za sada donosi uspjeh, nastavlja Bakić. Jer kombinacijom svih tih faktora on je ipak na skoro šest godina na vlasti. „Problem je što je to bolesno stanje i što se društvo zbog toga drži u šizofrenoj napetosti", dodaje Bakić.

Za Željka Bodrožića je ključno pitanje koliki je stepen tolerancije evropskih zvaničnika. „Odnosno, do koje mjere nasilničko ponašanje može da se toleriše i koliko ugrožava put Srbije ka članstvu u EU. Mislim da i oni uviđaju da tolerisanje ovakve unutrašnje politike zaista šteti tom putu ka EU, jer se stvara duboko podijeljeno i nestabilno društvo. A vlast sve više kopa rovove umjesto da smiruje unutrašnje tenzije", zaključuje Bodrožić.