I 22 godine nakon genocida Srebrenica je i dalje bolna, ali i kontroverzna tema u Bosni i Hercegovini i regionu. O Srebrenici govore oni i koji bi i koji ne bi trebali, no najveći zločin u Evropi nakon Drugoga svjetskog rata danas je, čini se, više nego ikada prije obavijen velom politizacije, zloupotrebe, relativizacije pa sve do otvorenoga negiranja i vrijeđanja žrtava. Najmanje je onih kojima je stalo do kompletne i potpune istine o događanjima u ovome istočnobosanskome gradu od početka rata u Bosni i Hercegovini pa sve do genocida u julu 1995. godine.

Kako bi zainteresiranoj javnosti dala kompaktan, ali i svobuhvatan uvod u noviju, tragičnu historiju Srebrenice, izdavačka kuća Vrijeme iz Zenice odlučila se za novi vid medijalne obrade srebreničkoga genocida: džepnu knjigu. Pisanje ove knjige povjereno je Emiru Suljagiću, svjedoku srebreničkog genocida, koji je već 2005. svojim prvijencem „Razglednica iz groba“ opisao svoju ličnu srebreničku golgotu.

Na pitanje zašto je odlučio biti autor ovoga džepnog izdanja, Suljagić za DW kaže:  „Ideja izdavačke kuće i mene bila je da pokušamo dati obrise konteksta i činjenične mape za genocidnu operaciju izvedenu između 11. i 16. jula 1995. godine. Krenuli smo u taj posao bez velikih ambicija i aspiracija, ali smo uspjeli u namjeri da svakom čitaocu damo, uslovno govoreći, perspektivu od 360 stepeni“, ističe Suljagić i dodaje da se srebrenički genocid i sistematsko ubijanje bošnjačkih muškaraca i dječaka nakon pada UN-ove zaštićene zone u ruke Vojske bosanskih Srba nije dogodilo u vakuumu, već je bilo dio strategije čiji je cilj bilo uklanjanje nesrpskog stanovništva iz doline Drine. U taj poduhvat su prema Suljagićevim riječima utrošeni ozbiljni resursi koje je na raspolaganje mogao dati samo jedan državno-politički aparat.

Na oko 150 strana knjiga „Srebrenica MCMXCV" daje akribičan pregled događanja u Srebrenici od raspada Jugoslavije pa sve do današnjeg dana. U šest kratkih poglavlja detaljno su prikazani događaji, vojne operacije i naredbe koje su prethodile srebreničkom genocidu u julu 1995. godine. U posljednja dva poglavlja tretiraju se presude za srebrenički genocid na domaćim i međunarodnim sudovima, odgovornost Srbije i UN-a te se tematizira i trenutni status Srebrenice. Knjiga posjeduje i imenik najznačajnijih osoba i institucija koje su igrale ulogu u određivanju ratne sudbine Srebrenice, a na tri posljednje strane knjige data je i hronologija događaja: od 9. januara 1992. i proglašenja tzv. „Republike srpskog naroda u BiH" pa do 2. oktobra 1995. i okončanja akcije „Asanacija" kojom su prekopavane primarne masovne grobnice kako bi se žrtve i zločin prikrili.

Srebrenica ne smije biti manifestacija

O tome šta srebrenička tragedija znači danas Suljagić kaže: „Prije svega, smatram da je Srebrenica zločin protiv svih nas. Da citiram presudu ICTY-a, bošnjačko stanovništvo u Srebrenici bilo je emblematično za Bošnjake u cjelini i zločin počinjen u Srebrenici imao je namjenu da demonstrira planiranu sudbinu svih njih."

Pisac i član Građanskog saveza BiH te bivši zamjenik ministra odbrane BiH kritizira odnos bošnjačkog političkog i intelektualnog vrha prema Srebrenici kao „prigodničarski i ideologiziran“: „Srebrenica je takozvanoj bošnjačkoj politici, odnosno politici koja se pokušava tako legitimisati, postala manifestacija. To je ono što na ljudskom nivou i vrijeđa. Niko od ljudi koji danas donosi odluke o tome nije ni do koljena nikome ko je ubijen u Srebrenici“, ističe Suljagić te se posebno osvrće na činjenicu da se danas u Bosni i Hercegovini na prste jedne ruke mogu izbrojati osobe i institucije koje se ozbiljno bave pitanje memorijalizacije srebreničke tragedije. „Sa izuzetkom Hariza Halilovića koji živi u Australiji i Edine Bećirević u Sarajevu, nije bilo ni ozbiljnih istraživačkih i akademskih radova na temu Srebrenice razumljivih izvan visoko ideologiziranog bosanskohercegovačkog konteksta. Malo je dobrih stvari napisano o Srebrenici", potcrtava Suljagić te ističe da ova knjiga, ipak, nema za cilj bilo kako „promovirati" Srebrenicu. Cilj izdavača i autora je iskoristiti ovu publikaciju kao povod za raspravu te otvaranje debate o kulturi pamćenja koja je Bosni i Hercegovini danas potrebna više nego ikada prije.

Ideologizacija mora prestati

O tome kako se srebrenička tragedija treba obrađivati danas, autor „Srebrenice MCMXCV" na prvo mjesto stavlja deideologizaciju genocida iz jula 1995: „Nije Srebrenica ničije vlasništvo. Srebrenica je vlasništvo ne samo svih Bošnjaka, nego i svih građana ove zemlje, htjeli to oni ili ne. I što se prije svi suočimo s tim, to bolje po sve nas“, ističe Suljagić te poručuje da srebrenička tragedija napokon mora postati dio zajedničkoga sjećanja poput Jasenovca. No, glavni preduvjet za proces deideologizacije je povlačenje politike iz srebreničke kulture sjećanja.

„Ne može Srebrenica biti opšte mjesto nekog patriotizma i služiti za legitimiranje vlasti kao što sada služi različitim tzv. bošnjačkim strankama“, kategoričan je Emir Suljagić. Kako je genocid operacija iza koje je stajao državni aparat, tako se i suočavanje s njime prema Suljagićevim riječima mora dogoditi počevši od političkoga vrha. S time u vezi oštro kritizira politiku Milorada Dodika koji sistematski negira genocid, a kao pozitivan primjer navodi Izvještaj komisije Vlade RS o Srebrenici iz 2004. i odluku tadašnjeg predsjednika ovog bh. entiteta Dragana Čavića da nalaze tog izvještaja prezentira javnosti u BiH i regionu.

Knjiga „Srebrenica MCMXCV“ u svakom je slučaju primjer novog pristupa informiranja javnosti u BiH, regionu i svijetu o događajima iz protekloga rata. Njena: format, sveobuhvatnost i kompaktnost prezentiranih informacija pomoći će svim onima koji na jednome mjestu traže opis ključnih događaja koji su prethodili srebreničkome genocidu, operaciji masovne likvidacije srebreničkih muškaraca i dječaka te krivici i odnosu prema Srebrenici danas.