Na put ka Njemačkoj kreće sve više djece i mladih ljudi, posebno iz kriznih područja kao što je Avganistan, Irak i mnoge afričke zemlje. Prema podacima Ministarstva unutrašnjih poslova, prošle godine u Njemačku je došlo njih 2000, što je skoro tri puta više nego prije dvije godine.

Daleko je Njemačka

Da će put za Njemačku trajati mjesecima, Samir (13) nije znao kada se na put pripremao. Najprije je iz Irana šleperom došao za Tursku. Taj put je tajno platio njegov otac. Iz Turske je put nastavio kamionom.

„Bojao sam se i pitao se: Šta će biti samnom? Možda će neko na putu da me ubije“, sjeća se Samir.

Samir ne želi da se njegov glas i pravo ime čuju na radiju. Kaže da bi povratak u Iran za njega bio veoma opasan. O detaljima ne želi da govori. Poslije šest dana puta u prtljažniku kamiona stigao je u Pariz. Spavao je na ulicama, a hranio se u crkvenim menzama. Krijumčar, koji ga je dovezao u Pariz, potom ga je ukrcao u putnički autobus za Njemačku. Međutim, do Njemačke se nije moglo tako lako. Holandski graničari su ga uhapsili jer nije imao pasoš. Nekoliko mjeseci je proveo u izbjegličkom kampu čekajući da bude deportovan. Kada se prva prilika ukazala uspio je da pobjegne iz kampa i sjedne u voz za dugo priželjkivanu Njemačku.

Samir danas ima 15 godina. Njegov boravišni status još uvijek nije trajno riješen. Vizu mora da produžava svake godine, uz dosta poteškoća. Poslije bjekstva iz izbjegličkog kampa u Holandiji, uspio je da dođe kod ujaka u Bon. Ide u školu i jednog dana bi volio da bude mehaničar.

Različite dobrodošlice od grada do grada

Baš kao Samir, u Njemačku putuje sve više maloljetnika bez roditeljske pratnje. Mnogi gradovi i opštine ne znaju šta da rade sa sve većim brojem pridošlica, objašnjava Sebastijan Sedlmajer iz Fonda za djecu pri Ujedinjenim nacijama (UNICEF):

„Kakav tretman imaju, da li odmah mogu da nastave školovanje? Uopšte, njihova situacija u velikoj mjeri zavisi od mjesta u koje su došli.“

Situacija u Bonu je recimo dobra. Rad nadležnih službi u tom gradu je veoma dobro koordinisan. U Kancelariji za mlade radi stručan tim ljudi koji mladim izbjeglicama pomaže i pronalazi im smještaj. U Bonu je već deset godina aktivno i udruženje „Obrazovanje umjesto deportacije“, koje ima raznovrsne ponude za obrazovanje mladih, od časova matematike, do video-radionica.

„Obrazovanje umjesto deportacije“

U sjedištu udruženja je živahno. U jednoj prostoriji sjede volonteri i pomažu tinejdžerima da urade domaće zadatke ili pišu prijave za poslove, u drugima se mladi zabavljaju sa kompjuterima. U sobi pored sjedi stručnjak za Zakon o azilu, od koga se mogu dobiti korisni savjeti. Šefica udruženja Karmen Martinez kaže:

„Mi sebe definišemo kao mjesto koje nudi savjete mladim izbjeglicama, nezavisno od državnih službi, njihovih porodica ili Kancelarije za mlade. Oni su ovdje uvijek dobrodošli, ovdje se osjećaju prihvaćenima i mogu slobodno da kažu šta god hoće, bez straha da će to imati neke posljedice.“

Udruženje „Obrazovanje umjesto deportacije“ usko sarađuje sa drugim gradskim službama. Pored raznoraznih zadužbina i organizacija, udruženje finansijski potpomaže i grad Bon.

Međutim, i pored sve pomoći koje udruženje pruža, budućnost maloljetnih izbjeglica nije baš svijetla. Zbog jezičkih poteškoća samo mali broj njih uspijeva da završi školu. Mnogi godinama ne uspijevaju da dobiju trajnu dozvolu boravka, što je velika prepreka pri traženju poslova, jer se poslodavci uplaše kada vide brdo papirologije koje moraju da srede prije nego što ih zaposle. Šefica Karmen Martinez kaže da se udruženje iz tog razloga trudi da štićenicima omogući da rade prakse po firmama.

„Poslodavac će lakše da zaposli te mlade ljude ako ih bolje upozna u toku prakse i ako se sam uvjeri u njihove sposobnosti i mogućnosti. Za praksu po pravilu nije neophodna radna dozvola.“

Maloljetnici bez boljeg tretmana

Nadležne službe međutim se ne brinu na isti način za mlade izbjeglice, objašnjava Nils Espenhorst iz Saveznog strukovnog udruženja „Maloljetne izbjeglice bez pratnje u pojedinim saveznim zemljama nisu smještene u Centre za djecu i omladinu, već moraju da borave u izbjegličkim kampovima. Tamo se ne školuju, nemaju dobru ishranu, ni odjeću“

Organizacije kao što su „Amnesti internešnal“, „Pro Azil“ ili Njemački crveni krst zahtijevaju od savezne vlade bolji tretman djece-izbeglica. Ogromne razlike koje postoje od grada do grade, od opštine da opštine su neprihvatljive, kaže Sebastijan Sedlmajer iz njemačkog UNICEF-a. Organizacija u kojoj on radi između ostalog zahtijeva otvaranje specijalnih centara, kao smještaj djece po izbjegličkim kampovima. Za UNICEF je nedopustivo da Zakonu o azilu ne pravi razlike između 16-godišnjaka i starijih ljudi.

Ministartvo unutrašnjih poslova odbacuje takve zahtijeve. „Po mišljenju savezne vlade takve mjere nisu potrebne“, kaže se u pismenom saopštenju. Važeći zakon je u skladu sa evropskim pravom, a poseban tretman za maloljetne izbjeglice već je propisan.

Autori: Denis Štute / Boris Rabrenović

Odgovorni urednik: S. Tanović