U Njemačkoj onaj ko hoće da postane kancelar mora da ima većinu u Bundestagu. Dovoljno mu je nešto više od polovine poslanika. Ta većina obično podržava vladu, a vlade su istoriji SRNJ obično sastoje od dvojih koalicionih partnera.

Ako jedna stranka ne bi dobila dovoljnu većinu i ako formiranje koalicije propadne, postoji mogućnost formiranja manjinske vlade. To je moguće tek u trećem krugu glasanja i u tom slučaju rezultat mora da potvrdi predsjednik Bundestaga. Opozicione stranke moraju da tolerišu takvog kancelara i ne smiju da totalno blokiraju njegov rad.

Njemačka – samo prelazne vlade

Jer, jedna manjinska vlada je prinuđena da za svaki poduhvat obezbijedi sebi parlamentarnu većinu. To znači da je prinuđena i da vodi naporne i duge diskusije pa je i zbog toga ova forma vladavine u Njemačkoj izuzetak. Nije ni čudo što je većina Nijemaca u anketama – odbija.

Na saveznom nivou su postojala tri kratka perioda u kojima je vlada radila bez većine. Godine 1963. za vrijeme kancelara Ludviga Erharda (CDU), potom 1972. Kada je kancelar bioVili Brant (SPD) i 1982. sa Helmutom Šmitom (SPD). Te vlade su nastale nakon pucanja koalicija pošto se jedan od partnera povukao. U sva tri slučaja je došlo do formiranja prelaznih vlada koje su trajale nekoliko nedjelja do sljedećih izbora za Bundestag. Na nivou saveznih pokrajina je češće bilo takvih primjera.

Nestabilnost umjesto snažnih reformskih poteza

Kritičari tog rješenja smatraju da je stalno traženje kompromisa nešto što oduzima previše vremena posebno kada je riječ o novim zakonima ili odlukama koje se tiču budžeta. Prilikom glasanja se stvaraju savezi koji se stalno mijenjaju, što dovodi do nestabilnosti. Umjesto velikih reformskih poduhvata nastaje kretanje sitnim koracima.

Ima i spoljnopolitičkih argumenata protiv manjinske vlade. Kancelarka Angela Merkel je već rekla da je protiv toga jer Njemačka, kako smatra, već i ovako djeluje sporo. Na nekom samitu EU, na primjer, ne bi mogla da obeća ništa, jer ne bi znala da li bi posle toga bila podržana većinom u Bundestagu.

Strah od desnice

Oni koji su u panici od desničara (stranka AfD) strahuju da bi pri glasanjima morali da budu upućeni i na njihove glasove što bi ih etabliralo. Doduše, politikolozi ukazuju i da bi uvlačenje AfD u donošenje političkih odluka moralo da dovede i do unutrašnjih trzavica u toj stranci.

Pristalice manjinske vlade smatraju da se u traženju većine u parlamentu svaki put nanovo pregovara, što zapravo jača parlament kao organ koji zastupa narod. A i mijenjanje saveza u okviru parlamenta, mijenjanje većina pri različitim glasanjima je nešto što zapravo više odgovara volji birača. Mnogi smatraju da se konkretna pitanja previše često rješavaju onako kako nalaže ideologija ili koaliciona taktika.

Skandinavci kao uzor?

U čitavom svijetu ima primjera funkcionalnih manjinskih vlada. U Evropi je takvih vlada bilo i ima ih u Španiji i Portugaliji, kao i u Danskoj, Norveškoj Švedskoj. Prije svega se u skandinavskim zemljama stalno iznova traže parlamentarne većine kada je riječ o važnim reformskim odlukama. Značajne odluke poslije transparentnih pregovora su nešto što obično podržavaju velike većine.

Da li bi Skandinavija, dakle, mogla da bude uzor Njemačkoj? Kritičari manjinskih vlada samo odmahuju rukom na to pitanje. Jer, u Skandinaviji se radi o malim parlamentima u kojima se brzo postiže saglasnost. No, Njemačka sa Bundestagom i Bundesratom (vijećem pokrajina) koji takođe ima uticaj na donošenje zakona, raspolaže praktično dvodomnim sistemom koji donošenje odluka čini kompleksnijim.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android