DW: Gospođo Beck, kakvi su vaši utisci nakon posjete Bosni i Hercegovini?

Marieluise Beck: „ U zemlji postoji zabrinutost i razočaranost. Čudno je što se širom zemlje mogu sresti ljudi koji kažu `ovako više ne ide`. Tu su i nacionalističke i etnički orjentisane stranke, koje zemlju drže pod kontrolom. Kada govorimo o proteklim izborima za članove Predsjedništva, onda je predstavnik Srba jedna vrsta iznenađenja pošto nije Dodikov predstavnik. Sada se postavlja pitanje kako će izgledati novi sastav vlade? Cijela etnička definicija će i dalje upravljati zemljom i ako se napokon ne pronađu snage koje su spremne učiniti neophodne korake, koji su potrebni na putu u EU, tada će stagnacija sa tendencijom pada, kako na socijalnom tako i na privrednom planu, i dalje biti prisutna u zemlji koju će građani sve više napuštati“.

Šta to znači za Bosnu i Hercegovinu i njen put ka EU?

“Političke snage trenutno ne šalju ozbiljne signale o spremnosti za reformskim koracima koji daju šansu da zemlja ide u pravcu statusa za članstvo. Nadam se da će to imati i odlučujuću ulogu prilikom formiranja nove vlade. Sastala sam se sa gospodinom Željkom Komšićem koji mi je rekao da je za njega lakmus test pitanje da li su SDA i HDZ spremne slijediti reformske korake koje predlaže i koje očekuje EU“.

Da li bi uskoro mogao biti riješen slučaj „Sejdić i Finci“?

„Ne vidim mogućnosti da bi ovaj problem uskoro mogao biti riješen. Naravno da se taj problem može riješiti. Međutim, to bi značilo oduzimanje vlasti nacionalsitičkim partijama. Ali te snage trenutno nisu spremne prerezati `granu na kojoj sjede`, one su prije spremne ostaviti zemlju u privrednoj i socijalnoj stagnaciji i na taj način zadržati moć. Postoji veliki strah od izbijanja novih nemira, vjerovatno već u proljeće. U tom smislu će jedna od glavnih tema biti: hoće li etničke grupe i dalje biti te koje će zemlju držati pod svojom kontrolom, pri čemu samo one od toga imaju koristi, a ne cijela zemlja ili će konačno biti prisiljene da se okrenu prema Evropi“.

Da li je potrebno povećati međunarodni pritisak kako bi zemlja pronašla put iz političke stagnacije ili će možda Bosna i Hercegovina uspjeti sama?

„Svima je poznato da mogućnosti povećanja međunarodnog pritiska, 20 godina nakon Dejtonskog sporazuma, više nisu tako velike. Kod međunarodne zajednice više ne postoji osjećaj da se BiH i dalje mora prisiljava s polja. I dalje se ostaje pri tome da bosanskohercegovački političari napokon sami, ili prisiljeni od strane građana, preuzmu odgovornost za zemlju umjesto da gledaju vlastite interese. Mislim da je realno reći da niko spolja neće izvršiti reviziju dejtonskog sporazuma nego da snage za tako nešto moraju doći iz same zemlje“.

Krajem maja ste posjetili poplavljena područja u BiH i izrazili nadu da će međunarodna zajednica pružiti aktivnu podršku kako bi se ublažile najgore nedaće. Da li je podrška pružena i kako se bh. vlasti odnose prema tom problemu?

„Na međunarodnoj donatorskoj koferenciji za pomoć BiH je prikupljeno više sredstava nego što očekivalo. Međutim, zbog nesposobnosti bh. institucija i nedostatka transparentnosti se ta sredstva još ne isplaćuju. Žalosno je što ljudi moraju čekati obnovu kuća i fabrika jer ne funkcionišu državne institucije. Želim da BiH napokon krene bolje i da građani te zemlje ne kažu `ovdje sam samo jer mi je majka bolesna, inače bih odavno otišao`. Dramatično je i žalosno što nacionalistima i 20 godina nakon rata polazi za rukom da urušavaju zemlju. Ako polovina birača sa pravom glasa ne izađena izbore i ne iskoristi mogućnost da onima koji dijele građane na etničke grupe ne pokažu crveni karton, onda su naravno i građani suodgovorni za trenutno stanje. Građani svoju sudbinu moraju više uzeti u vlastite ruke“.