"Ja mogu otići bilo gdje, ali ja sam 100 % Herka (Hercegovka - op. red.) prije svega", kaže Martina Mlinarević, književnica i ambasadorica BiH u Češkoj Republici za LIMITless Deutsche Welle-a.

Od njenog dolaska u Prag prošlo je nešto više od godinu dana. Njena prva godina na diplomatskom parketu se nesretno poklopila sa pandemijom korona virusom. "Ni mnogo iskusnije diplomate od mene se nisu susrele sa nečim ovakvim i svi su improvizirali", kaže Mlinarević. 

Zdravlje je pak bilo na njenoj strani i kada je riječ o onkološkim kontrolama, koje prolazi od kako joj je 2017. godine dijagnosticiran karcinom dojke, i kada je riječ o virusu korona, koji ju je zaobišao.

No na samom početku pandemije virus nije zaobišao bh. studente u Češkoj, kojima se Mlinarević, kao ambasadorica našla pri ruci. Ali ne samo njima: "Naši ljudi su preko noći ostajali bez krova nad glavom, bez posla; pokušavali smo da im budemo na usluzi svima, da im pomognemo svima".

Prag je daleko

Iz Praga, kako Mlinarević kaže u intervjuu za DW, žlibina – pojam koji ona koristi da opiše mentalni sklop, a ne geografski pojam - izgleda planetima daleko. "Otkako sam otišla više se ni jednom nisam vratila u Hercegovinu, a otišla sam na jako ružan način", dodaje Mlinarević. 

"Ružan način" o kojem govori je kulminirao neposredno nakon njenog dolaska u Prag. U Mostaru je naime na karnevalu spaljena lutka sa likom Martine Mlinarević. Organizatori su saopćili kako su spalili "Bukaču Huzurpatora" koja asocira na njen lik. Još su dodali kako je tradicija karnevala i spaljivanje na lomači lika osobe koja se proglasi krivom za svako zlo tijekom godine. Kriva je dakle bila za sva zla u prethodnoj godini. Tako su to vidjeli organizatori karnevala.

Spaljivanju su prethodili žestoki napadi koji su počeli nakon što je član Predsjedništva BiH Željko Komšić predložio Mlinarević za mjesto amasadorice u Češkoj Republici:

"Bila sam spremna na to. Ono na što nisam bila spremna jest to da će se ljudi koji su bili protiv mog imenovanja ili imali neki antagonizam prema meni koristiti nekim najodvratnijim uvredama, a koje su se ticale moje bolesti, mog djeteta, mog braka. Dakle taj momenat je za mene bio najteži, a na ovo sve drugo ja sam navikla. To je za mene bila neka patologija s kojom se jednostavno do tada nisam bila susrela i vjerujem da je to bila kap koja je prelila čašu da definitivno dam potvrdan odgovor Komšiću u vrijeme kada sam još mislila da li prihvatiti ponudu ili ne", kaže Mlinarević.

"Ja nikada u životu nisam čula da smo mi Hrvati"

A ponudu je prihvatila uz inzistiranje da tu funkciju obavlja kao predstavnica "ostalih". Dakle, ne kao predstavnica jednog od tri konstitutivna naroda. Mlinarević je naime, još na posljednjem popisu stanovništva u BiH, kako sama kaže, tražila da se izjasni kao Hercegovka, ali to nije bilo moguće. 

Zašto se ne osjećate Hrvaticom, pitamo Martinu Mlinarević.

"Zbog mog oca", odgovara. "Mi smo rođeni u Ljubuškom, čitav život smo živjeli u Ljubuškom. Ja nikada u životu nisam čula da smo mi Hrvati. Mi smo živjeli u prekrasnom ambijentu u kojem je bilo miješano društvo mojih roditelja i dan danas je to tako. Tako smo odgajani da poštujemo sve i svakoga", kaže Mlinarević za DW.

"Ja se apsolutno osjećam kao Srbin u Trebinju, Hrvat u Tomislavgradu, Bošnjak u Konjicu... Smatram da imamo potpuno iste osobnosti jer pripadamo tom nekom zemljopisnom okruženju kamena, sunca, vode. I mislim da nas to puno više veže nego ovo drugo", objašnjava svoj nacionalni (ne)izbor Mlinarević.

Kćer i otac: "Uzmi to dijete i da više nikad nisi došla ovamo"

Otac pak u životu Martine Mlinarević zauzima posebnu ulogu ne samo kada je riječ o njenom nacionalnom (ne)opredjeljenju.

Kada joj je 2017. godine dijagnosticiran karcinom dojke Mlinarević je upravo najveću podršku tražila i dobila od vlastitog oca: "Ja sam jako vezana za svog tatu i čitav život je tako. Mnogo, mnogo smo vezani. Tako sam prije moje prve operacije rekla: 'Tata će ići sa mnom'. Tata i ja smo odradili skupa tu prvu etapu moje bolesti i prvu operaciju. I mnogo, mnogo mi je značilo što je on bio tu", kaže Mlinarević.

"Strašno je to: Vi se borite za život, a onda vidite da se on bori sa spoznajom da mu sutra djeteta možda neće biti. Meni lično je ovo bilo bolnije nego ova moja borba", kaže književnica koja je u svom romanu "Huzur" pisala o borbi protiv karcinoma dojke, a u okviru toga i o tome koliko joj je značila očeva podrška. 

A život često piše bolnije zaplete od književnosti: "Uzmi to dijete i da više nikada nisi došla ovamo". Tako glasi prva rečenica njenog drugog romana "Bukača". Autor rečenice je upravo njen vlastiti otac, kojem diže spomenik divljenjem u prvom romanu, a o čijem distanciranju od vlastite kćeri piše u drugom.

Što je bilo bolnije: Gledati kako se suočava sa spoznajom da mu dijete može umrijeti već sutra ili ova druga rečenica?

"Druga", kaže Mlinarević. Opisujući postupak svog oca Mlinarević citira pjesnika Milu Stojića, koji je rekao sljedeće: "On je postupio kako se očekivalo od njega u ambijentu u kojem je živio".

A u tom ambijentu, kako kaže Mlinarević, nije bilo poželjno da hercegovačka kćer za muža izabere čovjeka čija je majka Bošnjakinja, a otac Srbin. "Moj otac nikada nije bio osoba koja bi to rekla. No moji roditelji su radije prihvatili stav žlibine, nego vlastitog djeteta", kaže Mlinarević.

Od žlibine, za koju kaže da predstavlja mentalni sklop u kojem se brinemo šta će o našim postupcima misliti svi drugi i koja uvijek gleda da ponizi vas i vaše izbore i postupke, Mlinarević je, kaže, otišla. U glavi, naravno, jer žlibina, prema njenoj definiciji, može postojati i u najmanjem selu i velikom kosmopolitskom gradu. 

BiH će jednog dana biti normalna

No u Pragu je, moglo bi se zaključiti, nema. Jer u glavnom češkom gradu je, kako kaže, pronašla svoj mir i nema želju vratiti se u BiH. Barem ne za sada: "Vidim se u budućnosti kada to bude jedno okruženje za svu našu djecu", kaže Mlinarević. A to za nju znači građanska BiH za koju se zalaže i u svojim diplomatskim aktivnostima u Češkoj: "Mislim da je to jedini način na koji BiH može funkcionirati i ono što civilizirani svijet zapravo traži i želi od BiH. Mislim da je sve drugo apsolutno promašeno. Možda mi to nećemo doživjeti, možda će naša djeca, ali ta će zemlja sigurno biti jednog dana normalna i sretna zemlja za svu našu djecu, a to neće biti na ovaj način na koji je sada uređena sigurno", glasi u konačnici vrlo politički odgovor Martine Mlinarević koja je pak 2013. godine, nakon što je izgubila bebu, odlučila da neće više pisati za medije o političkim dešavanjima. "To je za mene bio krucijalni trenutak kada sam rekla da je dosta. U tom momentu sam zapravo shvatila da je sva ta količina pritisaka kojima sam bila izložena vjerojatno kulminirala da se to dogodi i odlučila sam povući crtu rekavši: Postoji nešto što je meni važnije u ovom trenutku, a to je moje zdravlje, moje dijete, moj život i ja od danas više neću pisati za medije i neću se baviti ovim čime sam se bavila." 

No ipak, kako sama kaže, bunt i revolt su dio nje.

A buntom bi se mogla nazvati i odluka da se pojavi na naslovnici "Gracije" sa ožiljkom nakon operacije dojke. Buntom protiv vlastite bolesti, ali i porukom drugim ženama: Karcinom se ne dešava drugima. "Odlučila sam skinuti tabu s bolesti", kaže Mlinarević. I pokazati vlastiti ožiljak. Ogolivši posljedice fizičke patologije, koja je zadesila lično nju, ogolila je i znatno dublju patologiju društva u kojem je živjela."Rak ti se dabogda tisuću puta umnožio", poručivali su joj nakon što je predložena za mjesto ambasadorice. Mlinarević je tako uz vlastite ožiljke pokazala i brojne ožiljke koji ostaju iza patologije, kako je ona naziva, žlibine.

 

Intervju u cjelosti sa Martinom Mlinarević možete pogledati na našoj stranici ili našem Youtube kanalu DW Fokus.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android