"Niko mi nije rekao zbog čega sam uhapšen. Protiv mene nije vođen nikakav sudski proces. Ali policija me je saslušavala primjenjujući brutalne metode i mučenje. Mučili su me fizički i psihički", kaže José Reis, koji je napustio Angolu i sada živi u Portugalu. Kao i mnogi Angolci, koji su preživjeli 27. maj 1977., on je glavom bez obzira pobjegao iz svoje domovine. Sada se sa svojim udruženjem „Associação 27 de Maio“ bori za prava žrtava. Mnoge porodice ubijenih do dan danas nisu dobile smrtovnice. Mnogi ne znaju šta se dogodilo s njihovim članovima porodice i gdje su sahranjeni.

Patnja tih ljudi, koji su preživjeli masakr i teror, počela je sukobom, do kojeg je došlo između vladajuće partije koja se do danas održala na vlasti i Pokreta za narodno oslobođenje MPLA, čiji su članovi došli u nemilost. Tada je počeo masakr. Tadašnji predsjednik Angole Agostinho Neto iskoristio je priliku da se oslobodi frakcionaša unutar sopstvene partije. Tako je on, nazivajući demonstracije MPLA vojnim pučem, naredio likvidaciju brojnih članova Pokreta za narodno oslobođenje (MPLA). Ovaj pokret se ranije borio za oslobođenje od bivše kolonijalne sile Portugala. Niko od članova pokreta, njihovih familija ili vojnika nije više bio siguran. Posebno su predsjedniku Angole Agostinhou Netu sumnjivi bili simpatizeri Sovjetskog Saveza. Čak su i brojni studenti, koji su bili na univerzitetima u zemljama bivšeg Varšavskog pakta, pozivani da se vrate u Angolu a potom brutalno ubijani.

Noćne more

Portugalska istoričarka Dalila Mateus je skupa sa svojim mužem objavila knjigu o 27. maju, pod nazivom "Akcija čišćenja u Angoli" ("Purga em Angola"). Prikupljajući materijal za knjigu ona je uočila da su svi politički protivnici mučeni na varvarski način. Posebno su je potresli razgovori sa bivšim zatvorenicima. "Puno strahota sam čula, ali ono što su mi još oni ispričali sve je nadmašilo. Kad se sjetim tih priča, i sama imam noćne more."

Dalila Mateus je kao i mnogi drugi ubijeđena da je službeno objašnjenje vlade u Angoli za masakr pogrešno. Demonstranti, okupljeni oko Nito Alvesa nisu planirali puč. "Kada se sprema vojni udar, onda pučisti i naoružani vojnici zauzimaju sjedište predsjednika, ministarstva, policiju, poštu, kasarne i aerodrom. Demonstranti nisu imali takve planove. Bili su to samo veliki protesti nenaoružanih ljudi", smatra Dalila Mateus. Te kobne 1977. ubijeno je između 15.000 i 80.000 ljudi. Mnogi su streljani, drugima su odsijecane glave ili su mučeni do smrti.

Ovaj masakr u Angoli je i dan danas tabu tema. Preživjeli još uvijek trpe posljedice. Samo nekolicina je uspjela da dobije neki veći službeni položaj, kaže Silva Mateus, voditelj fondacije „27 de Maio“, koja pokušava da razjasni masakr u Angoli. O pomirenju ili obeštećenju za žrtve za sada nema ni govora. "Vlada ne želi pomirenje. Ona kaže: sada živimo u miru. Ali to je prinudni mir, koji osigurava vojska. Sada više nema pucanja i ubijanja, ali vlada nas ubija na posve drugi način", kaže Silva Mateus. Iako on misli da nema nade u pomirenje, bori se sa svojom fondacijom da pomogne žrtvama da prežive i da im, koliko može, olakša život. "Dok u Angoli ne bude za svakog čovjeka dovoljno hrane, nikada neće doći do pomirenja", ubijeđen je Silva Mateus, voditelj fondacije „27 de Maio“.

Autorice: Greta Hamann / Jasmina Rose

Odgovorna urednica: Marina Martinović