Mentalitet, stereotipi i maska konzervativnog društva, društva koje se zgražava i osuđuje sve što se ne uklapa u sliku tradicionalnog i prihvatljivog tek dodatno komplicira stvari. “Govoriti o zastupljenosti rodno zasnovanog međuvršnjačkog nasilja pogotovo je teško kada se rodni stereotipi koriste u osnovi gotovo svih oblika međuvršnjačkog nasilja”, tvrdi Emina Bošnjak, izvršna direktorica Sarajevskog otvorenog centra (SOC), nevladine organizacije koja zagovara potpuno poštivanje ljudskih prava i društvenu inkluziju LGBTI populacije.

Rodni stereotipi i predrasude prema "ženama, lezbejkama, gej muškarcima, biseksualnim, transrodnim i interspolnim osobama”, kako kaže Bošnjak za Deutsche Welle, često “se koriste da se dijete na koje je nasilje usmjereno ismije, ponizi i zastraši”. Takvo nasilje, naglašava, "negativno se odražava na svako dijete, a posebno na djecu iz ovih društvenih grupa, koja čak i ako nisu žrtve nasilja, svakodnevno slušaju kako se njihove lične karakteristike ismijavaju, koriste da bi nekog povrijedile i navode kao nešto negativno”.

“Opravdano” zlostavljanje LGBTI učenika

Psihologinja i psihoterapeutkinja Belma Žiga dosta radi upravo sa ovim osjetljivim kategorijama. Kao zabrinjavajući podatak navodi rezultate istraživanja u srednjim školama u BiH, prema kojima čak 18 posto ispitanih učenika i učenica smatra "opravdanim verbalno i fizičko nasilje nad LGBTI učenicima/ama”.

Adekvatnih reakcija na takvo stanje, na žalost, nema. "U BiH postoji niz strategija, zakona i protokola koji se načelno bave prevencijom i zaštitom djece od vršnjačkog nasilja u školama. Međutim, rezultati mapiranja koje je uradio SOC ukazuju da je primjena ovih strategija i protokola u praksi slaba ili nedovoljna”, kaže Žiga za Deutsche Welle.

Pojedini slučajevi, naglašava, "ukazuju na to da i same škole i školsko osoblje ili ne poznaju protokole ili ih nedosljedno primjenjuju”. Žalosna je i zabrinjavajuća činjenica i to što, kako kaže Žiga, “ne postoji sistematska evidencija slučajeva nasilja, niti zvanična statistika koja bi se odnosila na taj problem, tako da je nemoguće pratiti da li se i koliko vršnjačko nasilje u školama povećava ili smanjuje”.

Rodno zasnovano nasilje - zanemarena tema

Ne postoji, dodaje, ni dovoljno istraživanja o problemu vršnjačkog nasilja, posebno njegovim specifičnim aspektima, kao što je rodno zasnovano nasilje ili nasilje nad LGBTI učenicima/ama. “Pitanje rodno zasnovanog vršnjačkog nasilja je tema koja se posebno zanemaruje. Djeca koja pripadaju ranjivim/manjinskim grupama, odnosno koja su na bilo koji način različita od ostale djece, ne spominju se eksplicitno u postojećim dokumentima”, navodi Žiga.

Naglašava da i ako se neko bavi rodno zasnovanim nasiljem, u okviru kojeg treba posmatrati i nasilje nad LGBTI djecom u školama, onda su to isključivo nevladine organizacije.

Tema je za okruženje kakvo je u BiH još uvijek preosjetljiva. Roditelji koji su svjesni da je njihovo dijete “drugačije” po pitanju rodnog identiteta, gdje se “rod” odnosi na društveno očekivana ponašanja, pravila i obilježja za muškarce i žene, ne žele javno iznositi svoja iskustva, već najčešće sami pokušavaju izaći na kraj sa takvom situacijom, budući da im društvo ne osigurava potrebnu pomoć.

Problem je svakako veći kada se javi fizičko nasilje. “Ponekad nedostaje saradnje sa školama koje pogrešno smatraju da je sve riješeno ukoliko se problem vršnjačkog nasilja sakrije ili prikrije”, smatra Belma Žiga. Ona bi, kako kaže, za svoje dijete "birala školu koja se hvata u koštac sa tim problemom”, jer bi znala da u takvoj školi postoji "inkluzivna klima”.

Pronaći rješenja, promovirati inkluziju

Prilog “hvatanju u koštac” sa rodno-zasnovanim nasiljem, ponovo daje SOC, koji je u Sarajevu organizirao Konferenciju “Međuvršnjačko nasilje na osnovu različitosti”, a kojim se, uz obilježavanje 10. decembra - Međunarodnog dana ljudskih prava, simbolično okončava i 16 dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja.

Osim razmjene iskustava i predstavljanja različitih istraživanja, cilj Konferencije je svakako naglasiti postojanje problema i potrebu da se na njegovom prevazilaženju radi. "Neophodno je dakle raditi na iznalaženju rješenja koje će uključivati i škole, centre za socijalni rad, relevantna ministarstva, ali i organizacije civilnog društva, da bi se na adekvatan način davala podrška djeci koja su meta međuvršnjačkog nasilja, ali i da bi se radilo s počiniteljima nasilja”, smatra Emina Bošnjak.

Naglašava kako bi bilo neophodno i ”u nastavne planove i programe uključiti i edukovanje o ljudskim pravima, marginaliziranim grupama u BiH, kao i edukacije o štetnim rodnim i drugim stereotipima, te promovisati inkluziju unutar školskog sistema”.

Preventivni programi, kako kaže Belma Žiga, svakako postoje, no nadležne ih institucije "samo tolerišu i načelno podrže, bez prave sistemske izmjene”. I sama je, dodaje, učestvovala u izradi programa: "Kognitivno bihevioralni tretman nasilnih oblika ponašanja kod školske djece”, koji je nudio četiri bitne  komponente - edukacije nastavnika, individualne i grupne tretmane sa djecom i roditeljima, grupe izgradnje socijalnih vještina i grupe vršnjačke podrške.

No, izostala je, kako kaže, "potrebna podrška nadležnih ministarstava kako bi programi zaživjeli i kako bi se zaposlilo više stručnih osoba koje bi provodile program u školama”. Dok ponuđena rješenja ne zažive u praksi, problemi, ali i međusobna optuživanja na relaciji roditelji - škole - sistem, će se nastaviti. Na žalost, najviše će ispaštati upravo najranjivije kategorije - djeca i mladi.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android