Međunarodni je dan slobode medija i zvaničnici svih nivoa u BiH čestitaju, daju podršku medijima, ukazuju na njihovu važnost... Priča gotovo idilična, no situacija na terenu je sušta suprotnost medijskim izvještajima. Mediji koji su uz političare, odnosno pod kontrolom političkih krugova, u biti, bolje prolaze. Oni koji se odluče suprotstaviti istini koju servira politika, postaju meta prijetnji, uvreda, tužbi... pa čak i prijetnji smrću, zbog kojih su neki novinari napustili BiH.

Tako je prije nepunih godinu dana u Banjoj Luci pretučen novinar BN TV, a počinitelji još uvijek nisu otkriveni. Slobodan Vasković, također BN-ovac, napustio je državu nakon brojnih prijetnji tužbama, ali i smrću, a sve je kulminiralo nakon njegovog izvještavanja o slučaju Davida Dragičevića.

Cijeli taj slučaj, prema riječima Vanje Stokić, urednice portala eTrafika iz Banje Luke, pokazao je, između ostalog, i razliku između “zavisnih” i “nezavisnih” medija. “Dok imamo medije koji su u potpunosti zavisni i u potpunosti zavođeni, kako političkim, tako i nekim privatnim, komercijalnim strukturama, tako imamo i medije koji su doslovno u potpunosti slobodni, ali nisu profitabilni i oni su uglavnom neki manji alternativni mediji koji se iz dana u dan bore da opstanu na tržištu i da nastave taj svoj rad”, kaže Stokić za Deutsche Welle.

Javni RTV servisi - instrumenti politike

Veliki mediji, poput javnih servisa, smatra Stokić, imaju mnogo veći uticaj i mnogo veću čitanost, gledanost ili slušanost, pa ne moraju da brinu o egzistencijalnim stvarima kao manji alternativni mediji, ali su oni, s druge strane, "u potpunosti zavisni i nemaju nikakvu ni radnu etiku, niti se sjećaju šta su neki osnovni postulati novinarstva”.

Žalosno je, kaže Stokić, što u tu grupu zavisnih medija spada i javni servis Radio-televizija Republike Srpske (RTRS), što se, prema njenom mišljenju, najboljem pokazalo na slučaju izvještavanja o smrti Davida Dragičevića. "Ja bih rekla da je ‘Pravda za Davida' bila nekakav lakmus-papir i pokazala ko je kakav novinar i ko je kakav medij”, kaže ona. Dodaje kako je upravo taj slučaj pokazao da su čak i "oni ljudi koji su se dvoumili da li RTRS ima neke standarde u izvještavanju ili nema, bili potpuno načisto da se radi o naručenim izvještajima, koji nemaju nikakve veze sa realnošću”, te da je zadatak javnog servisa bio samo "da održava postojeću političku garnituru”.

Situaciju su, kako naglašava Stokić, spašavali drugi, manji mediji koji su svakodnevno izvještavali sa Trga (Krajine), sa dešavanja, i koji su to "radili dobrim dijelom i volonterski i van radnog vremena, jer im je bilo stalo da se pokaže i ta druga strana priče, koju je javni servis uporno ignorisao”.

"Meni se lično dešavalo da sam po 12 sati na poslu, ide mi se kući, gladna sam, umorna i smrzla sam se... i onda se desi nešto na Trgu, konkretno 21. januara, kada su se desila i nova privođenja članova grupe ‘Pravda za Davida'. Ja sam bila jedina novinarka tu i osjećala sam se obaveznom da izvještavam o tome, iako mi je radno vrijeme odavno prošlo, ali sam imala tu profesionalnu odgovornost, jer je to bio jedini način da javnost sazna šta se zapravo dešavalo te večeri”, prisjeća se Stokić.

Opravdani napadi na novinare i/ili kamere!?

Situacija nije bitno bolja ni u FBiH. Premda BiH zauzima relativno dobro 63. mjesto od ukupno 180, te zauzima najbolje mjesto u regionu, sa Hrvatskom jedno mjesto ispod, te Srbijom na 90., Makedonijom na 95. i Crnom Gorom na 104. mjestu, ipak zabrinjavaju podaci najnovijeg istraživanja Udruženja/udruge BH novinari i Fondacije Friedrich Ebert, prema kojem čak 21 posto ispitanih građana BiH opravdava nasilje nad novinarima, od čega 27 posto u RS i 17 posto u FBiH.

Čudno, ali istinito, istraživanje je pokazalo i da građani u BiH najviše vjeruju vjerskim zajednicama, čak 74 posto ispitanih, a onda medijima - 66 posto, pa domaćim i međunarodnim institucijama. Najmanje je povjerenja u političke stranke i političare, premda upravo oni zauzimaju najveći dio medijskog prostora u BiH.

Ne čudi onda mnogo napad na Adija Kebu, fotoreportera Magazina Žurnal, kojeg je krajem marta u Sarajevu napao dužnosnik Stranke demokratske akcije (SDA) Huso Ćesir, a još manje pojašnjenje predsjednika SDA Bakira Izetbegovića, kako “Ćesir nije napao fotoreportera nego njegovu kameru”.

Ili uz vlast ili nepodoban

U principu, ukoliko se ne ide “niz dlaku” onima na vlasti, posebno ako ste im na budžetu, osjetit ćete posljedice, kao što se to desilo Javnom preduzeću RTV Visoko prošle godine. Općinske vlasti su rasformirale RTV Visoko kako bi pokrenule novi lokalni RTV medij, pri tome se praktično “oslobađajući” nepodobnih, onih koji su se usudili misliti i reći drugačije.

"U ovom danu, kada se apostrofiraju slobode medija moramo da shvatimo da novinari, pogotovo na lokalnom nivou, u manjim sredinama su pod takvom presijom da je pričati o slobodi izvještavanja, o novinarskim slobodama, o slobodi medija zaista apsurdno”, kaže za Deutsche Welle Alen Jazić, nekada glavni i odgovorni urednik RTV Visoko.

Problem, kako kaže, nije riješen ni nakon skoro godinu dana. Premda su se radnici koji su naprasno, doslovce preko noći, ostali bez posla, obratili i Sudu, Tužilaštvo Zeničko-dobojskog kantona, kaže Jazić, još nije pokrenulo istragu, niti su utvrđena potraživanja oštećenih bivših uposlenika RTV Visoko.

Od njih šest, Jazić je jedini ostao u novinarstvu, te povremeno, honorarno piše za AlJazeeru Balkans. Ostali su se, kako kaže, pokušali snaći na razne načine, pa rade kao vozač kamiona, prodavačica u butiku odjeće ili u ugostiteljsko-uslužnim djelatnostima.

Alen Jazić kaže da se ne da, da ne želi zanemariti profesiju za koju se školovao. Žalosti ga da sve više njegovih kolega u BiH ide linijom manjeg otpora, pa na pritiske, kako u radu u medijima, ali i u društvu, popuštaju odlazeći u inostranstvo, mahom Njemačku, Švedsku ili Ameriku, “jer vide da je ovdje, na neki način, borba postala uzaludna, da se nema vremena trošiti život na duge sudske sporove i na sveopštu neizvjesnost”.

Pozitivnim pričama protiv medijskog crnila

"Mediji su definitvno opsjednuti politikom i to jednostavno dolazi iz toga ko kontroliše te medije”, smatra Vanja Stokić. Podsjeća na primjer nedavno održanog Ekonomskog sajma u Mostaru. "Tad smo non-stop imali priliku da čitamo i slušamo o dešavanjima tipa da li je bilo sastanka ili ne, ko je prisustvovao, ko je odbio, ko nedostaje, ko je došao... i mislim da ta vrsta senzacionalizma i doslovno izvještavanje iz minuta u minut nije bila potrebna”.

"Politika jeste važna, ali mislim da nam promiču neke jako bitne stvari”, smatra Vanja Stokić i dodaje kako je medijski prostor u BiH "previše zacrnjen” nekakvim depresivnim temama, izvještajima o tome kako ljudi odlaze, kako je loše stanje u društvu... dok za pozitivne priče mjesta gotovo nema.

"Ova zemlja ima dosta ljudi koji zaslužuju medijski prostor, ali jednostavno ne uspijevaju da se izbore, jer po nekom defaultu, u medijima moraju da se nađu političari od ovih glavnih, pa do njihovih službenika i sve do nekih sitnih opštinskih činovnika i onda jednostavno ne ostane prostora za građane i njihove priče, a oni su najbitniji”, zaključuje Stokić.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android