Već je i njihov stil vrlo različit. Mladi dinamični francuski predsjednik je svoje predodžbe o Europi iznio u više javnih, često vatrenih govora na sveučilištu Sorbonne ili u gradskoj vijećnici u Aachenu. Bili su mu zajamčeni oduševljeni pljesak slušatelja, velika pozornost i nešto sjaja. Njemačka kancelarka, koja ima znatno više iskustva s Europskom unijom, za svoje je trezvene odgovore na Macronove teze izabrala formu intervjua u nedjeljnom izdanju jednih novina, vođenom u Kancelarskom uredu bez publike. Vizionar u Elizejskoj palači, pragmatičarka Angela Merkel u Berlinu. Takva je podjela uloga u francusko-njemačkom duetu. To bi možda moglo funkcionirati.

Jer, Macron i Merkel jedno drugo ne moraju uvjeravati u svoje reformske ideje. To su već odavno riješili njihovi štabovi. Oni prije svega moraju ostale države članice EU-a izvesti na reformski kurs za eurozonu, migracije i obranu. Nije dovoljno, kako je pojasnio predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker, samo da su Francuzi i Nijemci složni, pa da ih svi ostali slijede. Pariz i Berlin moraju odustati od te ideje.

Trebali bi pridobiti barem još Italiju. Nakon formiranja vlade u Rimu ta bi operacija mogla biti puno teža nego poticanje neodlučne kancelarke na djelovanje. Angela Merkel malim koracima prilazi svom francuskom partneru. Ona je već prije nekoliko tjedana na dodjeli Karlove nagrade u Aachenu rekla u kom smjeru to putovanje može ići. Ona je preuzela Macronov koncept o „suverenosti" Europe da djeluje i da se mijenja.

Kompromis prihvatljiv za sve

No dok Francuz želi ići vrlo daleko u smjeru unije transfera i jamstva, Njemica se zalaže za kredite, kontrole, uvjete i oprezno širenje ovlasti. Na kraju će iz toga kao i uvijek proizaći kompromis, koji će, nadamo se, podržati i druge članice Europske unije. To je objema stranama jasno i već odavno je dogovoreno. Na zadnjem sastanku na vrhu u ožujku Macron i Merkel su objavili da će na sljedećem sastanku biti utvrđen vremenski plan za reforme eurozone, ali ne i svi detalji. Ni manje ni više od toga.

Naravno, vizionarske izjave Emmanuela Macrona su hrabrije i temeljitije. Ali jesu li zato i ispravne? Angela Merkel srezala je francuske planove i argumentira s onime što je moguće. Koči li prejako? Trebao bi biti osnovan Europski monetarni fond koji bi pomagao zemljama u krizi. Trebao bi biti utvrđen i investicijski fond za strukturalne promjene. No još nije odlučeno koliko bi velike i utjecajne trebale biti te institucije. Kancelarka pregovara s relativno jake pozicije. Na kraju krajeva, ona kao predstavnica najperspektivnije države članice ima novac.

Vrijeme je zrelo

Oba dijela francusko-njemačkog dvojca su složna oko toga da je povoljan trenutak za djelovanje. EU je ujedinjen zbog novog protivnika Donalda Trumpa i njegove apsurdne trgovinske politike. Mnogim euroskepticima je iznenada postalo jasno da europske države protiv SAD-a ne mogu ništa postići same. Možda će to uspjeti u Uniji. Možda. Trump ne izaziva Europljane samo svojom gospodarskom i ekološkom, nego i vanjskom politikom. Zato je dakle relativno jednostavno argumentirati da se EU mora koncentrirati na sebe i postati djelotvornija, s obzirom na pukotine u transatlantskom odnosu, ionako već postojeću prijetnju od Rusije i masivnu gospodarsku konkurenciju iz Kine.

A tu je i stiska s vremenom. Za godinu dana se bira novi Europski parlament. Najkasnije do tada na stolu se moraju naći rezultati kako bi se barem malo obuzdali euroskeptični populisti. Osim toga, EU pregovara o idućem dugoročnom proračunu. Predvidivi prijepori između onih koji uplaćuju i onih koji primaju novac nudi šansu za novo utvrđivanje političkih težišta i prisiljavanje na kompromise. Ako ne sada, kad onda? Europa ne može i dalje raditi kao do sada, rekao je predsjednik Macron. Naravno, on ima pravo.

 

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android