Sporazum Minsk II nije rezultat isključivo njemačke, nego njemačko-francuske inicijative, naglasio je Steffen Seibert, glasnogovornik vlade u Berlinu. Osovina Berlin-Pariz je dobra za jedinstvo Evrope, mada ona proteklih godina i nije funkcionisala najbolje. Prije godinu dana je ostvareno približavanje koje je demonstrirano na zajedničkom susretu ministara vanjskih poslova Njemačke, Francuske i Poljske. Kada je riječ o Ukrajini, tu vlada jedinstvo. Njemačka i Francuska su protiv slanja oružja, a za kombinaciju diplomatskog djelovanja i sankcija.

Ipak, u Parizu znaju da je za ruskog predsjednika Vladimira Putina upravo kancelarka Merkel najvažniji partner za razgovor sa EU. Ona s njim održava kontakt putem telefona i profitira od višegodišnjeg iskustva. Zbog toga joj se i daje prednost. "Prije svega želim da istaknem ulogu koju u svemu ima kancelarka", izjavio je francuski predsjednik Francois Hollande nakon maratonskih pregovora u Minsku i odmah dodao da su "Njemačka i Francuska u ovom procesu dopunjavale jedna drugu". Privredno i politički teško uzdrmanoj Francuskoj, koja je još uvijek stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a, ovaj vanjskopolitički uspjeh dolazi kao poručen.

Ali i Berlin može da profitira. Uz Francusku na svojoj strani, njemačka vlada ne može biti izložena prebacivanjima da stvari rješava samostalno i na svoju ruku. U skladu s tim se u Berlinu uvijek ističe da Angela Merkel u ukrajinskoj krizi ne igra ulogu nezavisnog posrednika, nego da zastupa interese EU.

"Kancelarka svijeta"

Angeli Merkel je bitno očuvanje EU. Zbog toga je veoma cijenjena, posebno u državama na istoku Evrope, gdje je zbog krize u Ukrajini porastao strah od Rusije. Strahuje se i od same Merkel, onda kada se povede riječ o sprovođenju politike štednje na jugu Evrope. Ona sama nikada u javnosti, odnosno svojim govorima ili gestama ne ističe svoju vodeću ulogu. Ova kćerka protestantskog sveštenika poruke šalje "između redova", a time što ne pokazuje da ima taštinu koju inače imaju političari, ne otvara mogućnost za političke napade.

Njemačka javnost je ipak svjesna vanjskopolitičke težine koju ima kancelarka. Pola u šali, a pola u zbilji i s ponosom se govori o tome da "kancelarka upravo spašava svijet". "Merkel - kancelarka svijeta", pisalo je na naslovnici tabloida Bild uoči pregovora u Minsku. Njemački mediji se utrkuju u dramatičnim naslovima poput "Rat ili mir" i zaključuju kako je sve u rukama Angele Merkel. Nakon susreta u Minsku je čak i lider opozicione ljevičarske stranke Die Linke, Gregor Gysi, izjavio kako kancelarka zaslužuje respekt.

"Power-Angie"

Merkel je u Njemačkoj dobila pohvale i za svoju nevjerovatnu izdržljivost. U sedam dana je prešla 20.000 kilometara na relaciji Kijev-Berlin-Moskva-Berlin-Minhen-Vašington-Otava-Berlin-Minsk. Bez pauze. U državi gdje se cijeni marljivost i rad, kakva je Njemačka, na cijeni je i takav pregovarački maraton. Niko ne može reći da Merkel nije dala sve od sebe.

Ona sama je nakon razgovora sa Porošenkom i Putinom, koji je trajao 16 sati, rekla: "Sada postoji tračak nade i velike prepreke su još pred nama. Ali ono što smo postigli daje nam više nade nego da nismo uspjeli ništa. Zbog toga kažem da se ova inicijativa isplatila."

S godinama su Nijemci spoznali da kancelarka vrhunac svoje forme pokazuje upravo kada se nađe u kriznim situacijama. Čak i onda kada ne može da sakrije umor, očito je da se Merkel dobro osjeća na bini međunarodne politike - bez obzira na doba dana. Zbog toga se u Njemačkoj može čuti i glasina da bi ona jednog dana mogla biti i generalna sekretarka UN-a.

Šta bi bilo kad bi bilo?

Nije sporno da Merkel ima vodeću ulogu u vanjskoj politici EU. Da li sve čini kako bi trebalo, drugo je pitanje. Da li je previše oklijevala dok je odobrila finansijsku pomoć Grčkoj i tako provocirala "napad" špekulanata i na druge južnoevropske države? Da li je previše oklijevala i u Ukrajini i ulagala karte na diplomatiju i sankcije dok je Rusija na terenu vojnom silom kreirala novo stanje? Da li je "njemački pristup" rješenju krize u Grčkoj izazvao uspon euroskeptičnih populista i ugrozio socijalno zajedništvo u državama u krizi? Ipak, na ova pitanja je nemoguće pronaći odgovor jer su ona tipa - "šta bi bilo kad bi bilo".

Kad niko drugi neće, onda stvar preuzimaju Nijemci. To je iskustvo Angele Merkel sa EU još iz doba početka krize u Grčkoj, kada u Briselu dugo nisu mogli da nađu zajednički stav.

Još jedan politički igrač o kojem Merkel mora da vodi računa su SAD. Predsjednik Obama je pod pritiskom da isporuči oružje Ukrajini. Da je susret u Minsku okončan bez konkretnih rezultata, onda bi neizostavno uslijedile isporuke oružja iz SAD. U Berlinu se moglo čuti i da su Amerikanci daleko od kriznog žarišta na istoku Evrope. Merkel želi da izbjegne eskalaciju sukoba jer ne vjeruje da je moguće poraziti Ruse. Njoj je pred očima Evropa i naravno da ne gubi iz vida ni transatlantske odnose. Ipak, u krizi u Ukrajini ona je preuzela odlučujuću inicijativu. Na kraju krajeva, u ovom slučaju se i radi o stvari koja je od ključnog značaja za Evropu.