Prethodne dvije sedmice bile su puno više od sudbonosnih dana jedne kancelarke. Oni su bili gorka borba za temeljni pravac evropske izbjegličke politike. Pobijedile su snage koje igraju na kartu izolacije. Pobijedili su oni političari, koji žele da spriječe ljude da u budućnosti krenu na opasni put preko Mediterana. Oni koji su za pojačanu zaštitu na granicama, ali i kampove u Sjevernoj Africi. Tamo će izbjeglice čekati dok se ne ustanovi da li ih žele u Evropi - zato što imaju pravo na azil ili zato što su potrebni kao radna snaga. Čak i unutar Evrope će se u budućnosti upravljati čvršćom rukom, a izbjeglice će - teoretski - biti brzo smještane u izbjegličke centre ili kampove. Njihovi slučajevi će se brzo obrađivati, a neželjeni gosti će odmah biti vraćani.

Okončana lakrdija

Veliki su to planovi, koje je Angela Merkel prošle sedmice u mukotrpnim pregovorima dogovorila sa svojim evropskim kolegama i kojima odbacuje svoju prethodnu politiku otvorenih granica. To su planovi, koji su njenog ministra unutrašnjih poslova Horsta Seehofera na kraju ipak doveli do toga da popusti, čime se završava otužna lakrdija, kojoj smo svjedočili posljednjih dana - i  čime je njemačka vlada ipak sačuvana od raspada - barem zasad.

To je dobra vijest. Ne samo za Njemačku, već i za Evropu. Jer samo populistički agitatori imaju interes da najsnažniju ekonomsku zemlju u Evropi, u ovoj fazi opšte nesigurnosti, zahvati kriza vlade nepoznatog ishoda. Tim prije što je Njemačka kao faktor stabilnosti jako važna. Zbog toga je Merkelovoj uspjelo da tako brzo organizuje samit, na kojem su dogovorene osnovne smjernice nove evropske migracione i azilantske politike. Evropa zna šta ima u Angeli Merkel u ova krizna vremena.

Nema stvarnog rješenja

Ovim je akutna kriza okončana. Ali pravi odgovor na izazove nije pronađen - niko se tu ne treba zavaraviti. U kojoj će to sjevernoafričkoj zemlji biti izgrađeni prihvatni centri? Dosadašnje reakcije tih zemalja su pretežno negativne. I sa kojim državama se možete upustiti u takav posao, ako želite da vidite da se u odnosu prema izbjeglicama poštuje bar minimum ljudskih prava? Pored toga ko bi se trebao brinuti o snabdijevanju izbjeglica ako ih zaustave na njihovom putu prema Evropi? Najnovije slike iz Alžira jasno pokazuju šta se može desiti: Na hiljade izbjeglica su doslovno poslane u pustinju, uključujući djecu i trudnice koje su umirale na skoro 50 stepeni Celzijusa u hladu, žedne i izgladnjele. Već sada zemlja poput Libana prima više izbjeglica od cijele Evrope zajedno. Ovo je takođe dio istine evropske politike izolacije izbjeglica.

Više pitanja nego odgovora

Čak i u EU je trenutno više pitanja nego odgovora. Ni tu nije jasno u kojoj bi se to zemlji trebali graditi kampovi. Koje su vlade zaista na kraju spremne za ublažavanje tereta, kojem je izložena Italija i Grčka - zemlje sa najvećim vanjskim granicama i shodno tome najvećem broju izbjeglica? Brz dogovor između dvije demohrišćanske stranke CDU i CSU bio je moguć, jer sve ostalo lebdi u vazduhu. Jedina stvar koja će biti brzo implementirana je jačanje granica. Dolaze unosna vremena za Evropsku agenciju za zaštitu kopnenih i morskih granica - Frontex. 

Angela Merkel se već tri godine bori za humanu izbjegličku politiku. Pri tome je i sama pravila greške. Komunikacija joj je često bila loša, bilo je i zanatskih propusta. No sada je zbog raspoloženja u njenoj zemlji, nove konstelacije političkih stranaka, situacije u Evropi i konačno spora sa koalicionim partnerom CSU prisiljena na tvrdi politički kurs.

To neće promijeniti njeno duboko, ali i prosto ubjeđenje da mora pomoći onima kojima je pomoć potrebna. Sada će od nje zavisiti još puno toga, kako se ne bi gradile samo nove ograde, već i kako bi se punom parom radilo na novim zakonima o useljavanju, na novim partnerstvima sa zemljama Afrike i kako bi se još više podržale snage koje se bore da njihov narod ne napušta ognjišta već ostane kod kuće.

Ograde i granične službe mogle bi na kratko zaštititi evropske vlade. Ali one nisu trajno rješenje.

 

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android