U komunističkoj Rumuniji osamdesetoh godina vladala je nestašica životnih namirnica. Rođena sam 1983. pa se sjećam kartona u kojima su unošene dodijeljene količine, dugih redova pred prodavnicama koje su imale traženu robu. Mislim da je i poslije zbacivanja komunističkog režima 1989. riječ “red” u rumunskom ustvari označavala haotičnu, uskomešanu masu ljudi. Ljudi nisu stajali pod konac, jedni iza drugih, već su sačinjavali upravo to što kaže njemačka reč za čekanje u redu -„Schlange" – zmiju.

Čekanje u redu nam je sve do danas u krvi, isto kao i očajnički poriv da se nagomila što više namirnica. On je posebno primjetan pred praznike, kada se radnje zatvaraju. Čak se i reporteri javljaju uživo iz reda: Izvještavaju o vremenu čekanja i sadržaju potrošačkih kolica. Govore o “tim Rumunima” kao da smo poseban soj.

Umjetnost čekanja u pandemiji

Mi, Rumuni, znamo veoma dobro šta znači čekanje u redu. Posljednji put sam tako čekala prije jednog mjeseca kada sam htjela da promijenim distributera električne energije. Dva sata sam čekala na hladnoći zajedno sa petnaestak drugih ljudi, koji su izgubili strpljenje i počeli da reže na jadnog čovjeka iz obezbjeđenja, pošto je na ulazu puštao samo po jednu osobu unutra. A napolju nije bilo ni riječi o distanci, pa sam stala pored reda, okrenuta licem ka ulici, sa smiješnim i arogantnim držanjem. Kao kad mačka nema volje da se druži s nekim pa okrene glavu.

Red na stepenicama pred samim vratima ima nešto posebno. Fizički je to neudobno, ali čovjek zna da će uskoro biti unutra i već osjeća vibracije iz prostorije. Uskoro će napor biti krunisan uspjehom! Ali kada sam taj dan konačno bila pred vratima, čovjek iz obezbjeđenja je rekao da niko više ne može unutra jer je vrijeme rada sa strankama skoro isteklo. Preporučio je onima koji se razumiju u internet da pokušaju tako.

Počela sam da se žalim i da mu mašem svojim papirima pred nosom, objašnjavajući kako mi je važno da uđem jer moram da preuzmem ugovor pokojnog djeda. Sažalio se i pustio me unutra, pa zaključao vrata. Pomislila sam da bih bila sposobna da preživim i u redovima prije 1989. Barem znam kako da ispričam neku priču. Djed je bio mrtav već 15 godina. Od tada ga niko nije pitao za zdravlje, pa su računi stizali na njegovo ime.

Nove avanture u nepoznatim selima

U Rumuniji je sada počela treća faza vakcinacije – pošto su u prve dvije zbrinute prioritetne grupe, sada su na redu obični građani. Ujutro sam unijela moje ime na listu čekanja, koja me podsjećala na sličan formular koji se popunjavao kada se traži nova lična karta ili pasoš. Tada se dugačak red formirao od rane zore, nekada čak i prije pet ujutru. Prvi koji bi se domogao ograde pred kancelarijom zapisao bi hemijskom olovkom imena ljudi koji su bili iza njega. Zbog veoma kratkog radnog vremena gužva je bila neopisiva, normalni red nikada nije uspostavljen. Neki ljudi su stali tamo još prethodne noći, mogao si ih podmititi da se tvoje ime popne prema vrhu.

U grupi na Whatsapp-u gdje razmijenjujem informacije sa prijateljicama danas se odvijala živa komunikacija. Pristup vakcinaciji je trebalo da bude od jutros dostupan na internetu, ali je kao i sinoć sajt samo probno pušten u rad. Mnogi su sinoć profitirali od toga i već obezbijedili termin. Ali jutros je sajt pao, pa je opet neko vrijeme funkcionisao, pa je opet pao. U mom gradu tog jutra više nije bilo ni jednog slobodnog termina. Unijela sam ime na listu čekanja. Moje prijateljice iz Bukurešta su jedne druge zvale telefonom još u šest ujutru da bi okušale sreću sa terminima.

Dvije su uspjele da obezbijede termine. Prvi je bio u domu kulture sela Olteni, 110 kilometara od glavnog grada, skoro dva sata vožnje. M. je htjela da pođe sa nama, ali je njen Internet bio prespor pa nije obezbijedila termin u tom selu. Predložila je da potražimo grad Faureij koji je jedini u okrugu imao još poneki slobodni termin. Koliko god sam željela da vidim M. morala sam da odbijem predloženu medicinsku avanturu.

U vakcinisanju smo bolji nego mnogi u Evropi

Faurej je udaljen 65 kilometara od mog grada Braila. U našoj zemlji se udaljenost mjeri vremenski jer su putevi loši. To bi značilo jednosatno putovanje sporim i prljavim vozom. Za M. bi vožnja od Bukurešta do Faureja trajala tri sata i morala bi da ustane u pet ujutru da bi stigla na termin.

Možda bi bilo zabavno da se poslije vakcinisanja popije kafa sa automata na željezničkoj stanici u Faureju. Godinama poslije toga bi nas zabavljala ta priča, pod uslovom da iz pandemije izađemo psihički zdravi. Bojim se da nemam energije da ustajem usred noći, da bi bila sigurna da neću ništa propustiti. Možda ipak nisam sposobna da preživim u svijetu redova. Naposljetku, današnje guranje u redovima podsjeća na ono pred ogradom institucija koje izdaju lične karte. Ili pred prodavnicama u komunizmu, kada bi se pronio glas da se tamo mogu nabaviti pomorandže.

Ostatak dana sam razmjenjivala sa prijateljicama linkove, misli i viceve. U našoj grupi je vakcinacija najveća tema, kritikujemo neravnomernu raspodjelu doza i ostale probleme ili nas zabavlja priča o omladini iz Bukurešta koja se dogovorila da se nađe na vakcinisanju u klubu penzionera u gradiću Feteštiju. Ili medicinski turizam koji upravo počinje. Tješi nas činjenica da vakcinisanje u Rumuniji doduše još škripi, ali smo generalno gledajući bolji nego mnoge evropske zemlje. A mi, Rumuni, navikli smo da u svemu budemo posljednji.

Nervozni red je dobar znak

Pitamo se šta se krije iza te gužve (koja je razumljiva poslije godine dana straha i čekanja). Naš zaključak: Mi, Rumuni, smo rado usred zbivanja. Naime, nemiran red je znak visokog kvaliteta robe. Kad ljudi jedni druge gaze po nogama, roba ne može biti loša.

Poslije godinu dana koliko smo zatvoreni i nanosimo parfem samo za dogovore preko interneta, kako bi nam izgledali realniji (i kako bismo testirali čulo mirisa, to arhaično čulo koje nam je postalo tako važno u pandemiji), sada za neke od nas počinje mala avantura vožnje do mjesta vakcinisanja: GPS nas vodi u neku zabit o kojoj nikada ranije ništa nismo čuli. Simbol naše pobjede će biti mali flaster na ruci. I onda počinje dug put nazad, u naš raniji život.

Lavinija Branište je rumunska književnica. Njen prvi roman "Interior zero” je 2016. proglašen knjigom godine u Rumuniji i preveden je na njemački. Njen drugi roman "Sonia ridică mână"("Sonja se javlja ) ove godine izlazi i na njemačkom.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu.